Preskoči na glavni sadržaj Preskoči na pretragu

Vanugovorna naknada štete sa stranim elementom – stručni članak – autor: doc. dr. sc. Adis Poljić, sudija

Naknada štete

Vanugovorna naknada štete sa stranim elementom – stručni članak – autor: doc. dr. sc. Adis Poljić, sudija

Vanugovorna naknada štete sa stranim elementom

 

Autor članka: doc. dr. sc. Adis Poljić, sudija*

 

Sažetak: Predmet rada je vanugovorna naknada štete sa stranim elementom. Radi se o opširnoj temi koja bi za detaljnu obradu zahtijevali formu knjigu, te se u radu o njoj daju osnove koje je neophodno imati u vidu kod slučajeva sa stranim elementom. Zbog pogrešne sudske prakse u radu je analizirano i utvrđivanje stranog elementa, zatim međunarodna nadležnost i primjena mjerodavnog prava. Ovo su najosnovniji elementi koji se moraju pravilno utvrditi odnosno primijeniti u svakom pojedinom slučaju u cilju donošenja zakonite i pravilne odluke. U radu se analizira i Haška konvencija o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode na cestama i Kretski sporazum odnosno Sistem zelene karte, kao međunarodni dokumenti koji imaju najveću primjenu i najveći značaj kod vanugovorne naknade štete sa stranim elementom. Međunarodno privatno pravo je nedovoljno istraženo, s aspekta pravne nauke, i nedovoljno primijenjeno, s aspekta sudske prakse, što za posljedicu ima neutvrđivanje stranog elementa, kao osnove za primjenu kolizionih normi. Na osnovu rada se zaključuje, da iako je naknada štete, u okviru slučajeva sa stranim elementom vjerovatno i najzastupljenija u sudskoj praksi, i dalje su prisutni slučajeva da se ne utvrđuje postojanje stranog elementa iako isti postoji. Ovo za posljedicu može imati nepravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno nepravilno rješavanje spora.

Ključne riječi: vanugovorna naknada štete, strani element, međunarodna nadležnost, mjerodavno pravo, Biro zelene karte BiH, saobraćajna nezgoda.

 


 

  1. Uvod

 

Migracija stanovništva iz Bosne i Hercegovine (BiH) u druge države dovodi do nastanka slučajeva sa stranim elementom. Ovo je posebno prisutno u pogledu vanugovorne naknade štete, koja najčešće proizlazi iz saobraćajnih nezgoda. Štetni događaj u kojem ima strani element dovodi do potrebe da sud postupa na drugačiji način u odnosu na slučaj kada ovog elementa nema. Karakteristično za sudsku praksu je zanemarivanje ovog elementa, i postupanje kao da se ne radi o slučaju sa stranim elementom. Razlog za ovo postupanje je složenije rješavanje slučaja kada se radi o postojanju stranog elementa, ali i nedovoljna primjena međunarodnog privatnog prava u sudskoj praksi. Pravilno utvrđivanje stranog elementa predstavlja početnu fazu u rješavanju spora. Pored utvrđivanja stranog elementa, za sud je bitno da pravilno utvrdi da li je međunarodno nadležan, i da na kraju pravilno utvrdi koje je pravo mjerodavno i da isto primijeni.


 

  1. Naknada vanugovorne štete

 

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).[1] Kada jedno lice povrijedi pravnu obavezu ili neko zakonom zaštićeno pravno dobro, tada oštećeni ima pravo na naknadu tako prouzrokovane štete.[2] Dakle, postoji materijalna šteta koja se ogleda u umanjenu imovine i sprečavanju povećanja, te nematerijalna šteta.

Pod naknadom materijalne štete podrazumijeva se obaveza odgovornog lica da oštećenom kompenzira nastalo smanjenje imovine, a vrši se naturalnom restitucijom ili novčanom naknadom.[3] Ali iznos neplaćenog računa s naslova izvida štete na oštećenom vozilu ne predstavlja štetu.[4] Obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine oštećenog, u pravilu, nastaje tek kada oštećeni učini izdatak, na primjer radi liječenja. Izuzetno, obaveza na naknadu štete nastaje i dospijeva i prije učinjenog izdatka ako je izvjesno da će izdatak biti učinjen, ako je na primjer oštećeni već hospitaliziran.[5]

Nematerijalna šteta postoji uvijek onda kada novčana reparacija nije u stanju da bude adekvatna šteti, da bude objektivno procijenjena.[6] Da bi oštećeno lice moglo dobiti naknadu potrebno je da mu je prouzrokovana šteta i da je ta šteta izvjesna.[7] Pod nematerijalnom štetom u smislu ZOO podrazumijevaju se fizički bol, psihički bol i strah.[8] Stoga se oštećenom zbog povrede (nematerijalnih) prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kad su se posljedice te povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete.[9] I kada je neki od vidova nematerijalne štete nastao, oštećenom se novčana naknada može dosuditi samo kada jačina i trajanje bolova i straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju, da bi se kod oštećenog uspostavila narušena psihička ravnoteža.[10]


 


Rezervišite Vaše mjesto na predstojećem seminaru koji organizuje naša kuća, na temu:


NAKNADA ŠTETE

PREDAVAČI:

Doc. dr sc. Adis Poljić – sudija Općinskog suda u Živinicama
Dr sc. Faruk Latifović – sudija Kantonalnog suda u Tuzli

icon-briefcase Sarajevo 18. 11. 2022. Hotel “Hollywood”

Seminar - Naknada štete

Pozivamo Vas da uzmete učešće na ovom seminaru kako biste se upoznali sa svim novinama iz navedene oblasti.

Više informacija o seminaru


 

  1. Građanskopravni strani element

 

Strani element je takav element u jednom pravnom odnosu na osnovu koga se smatra da su tim odnosima zainteresovane najmanje dvije države i to svaka na osnovu svoga suvereniteta,[11] odnosno strani element je ništa drugo do izvjesna činjenica ili okolnost koja jedno činjenično stanje ili jedan već oformljeni privatnopravni odnos vezuje sa stranim suverenitetom.[12] Inostrani (prekogranični, međunarodni) element je ono što izdvaja ove činjenične odnose u posebnu kategoriju i čini ih predmetom međunarodnog privatnog prava.[13] Ovakav građanskopravni strani element postoji kada se kao subjekti građanskih prava u jednom odnosu pojavljuju stranci (na primjer, kada stranci zaključuju brak u našoj zemlji) ili kada se kao objekt građanskopravnog odnosa javlja stvar koja se nalazi u stranoj zemlji (na primjer, kada se kupuje roba koja se nalazi na stranoj teritoriji) ili kada prava i obaveze nastaju prema stranom pravu i na stranoj teritoriji (na primjer, kada se ugovor o poklonu između domaćih državljana zaključuje na stranoj teritoriji).[14]


 

  1. Građanskopravni strani element kod vanugovorne naknade štete

 

Kako bi sud mogao da utvrdi da li postoji građanskopravni strani element, potrebno je da ima u vidu način nastanka vanugovorne naknade štete i opća pravila za utvrđivanje postojanja stranog elementa. Vanugovorna šteta nastaje na način da štetnik poduzima protivpravnu radnju samostalno ili putem neke stvari koja dovodi do nastanka štete, materijalne ili nematerijalne, na strani oštećenog, s tim da mora postojati veza između radnje i posljedice. Iz navedenoga je jasno da se strani element može javiti u subjektu, objektu i mjestu poduzimanja radnje ili mjestu nastupanja posljedice.

Na strani subjekta postoji strani element kada je štetnik državljanin, ima prebivalište ili redovno boravište strane države i kada navedene tačke vezivanja postoje na strani oštećenog. Na primjer, kada državljanin BiH prouzrokuje štetu licu sa redovnim boravištem u Njemačkoj. Smatramo da iako u našem pravu nije redovno boravište jedna od tačaka vezivanja, da u svjetlu razvoja modernog međunarodnog privatnog prava, i kako strani element nije izričito propisan, treba kao jednu od tačaka vezivanja za utvrđivanje stranog elementa koristiti i redovno boravište.

U objektu bi strani element postojao kada bi šteta bila prouzrokovana sa stranim prevoznim sredstvima (brod, vazduhoplov, željeznice, automobil ili motocikl) ili na stranom prevoznom sredstvu, odnosno drugom objektu koji ima vezu sa stranom državom. Za kriterij ,,stranog prevoznog sredstva” treba koristiti da su upisana u strane registre. Na primjer, ako je materijalna šteta prouzrokovana na automobilu koje je upisano u registru Holandije, i samim time ima i registarske oznake te države, ili ako je nematerijalna štete prouzrokovana stranim prevoznim sredstvom.

U pogledu mjesta poduzimanja protivpravne radnje koja je dovele do nastanka štete ili mjesta nastupanja posljedice, strani element bio bi ako je radnja poduzeta na području druge države ili da je posljedica nastupila na području druge države. Na primjer, pred sudom BiH vodi se postupak za naknadu štete u kojoj je radnja poduzeta u Francuskoj. Za posljedicu štete, bitno je da je posljedica nastupila na području druge države, na primjer posljedica štete je nastupila u Hrvatskoj. Međutim, potrebno je istaći da se mjesto poduzimanja protivpravne radnje i mjesto nastupanja posljedice u većini slučajeva podudara. Tako, kada dođe do poduzimanja protivpravne radnje odmah nastupe posljedice na imovini oštećenog i ista biva umanjena. U pogledu naknade nematerijalne štete, također se podrazumijeva pod nastankom štete povreda tijela, smrt, kao i kod oštećenje stvari, pa zato ako se štetni događaj u kojem je smrtno stradala osoba zbog čije smrti tužilac traži naknadu štete desio u inostranstvu, tamo je nastala i šteta, bez obzira na to što su pojedine vrste štete nastale u domaćoj državi.[15] Iako se može reći da je ovo pravilo, ipak postoje izuzeci kada ne dolazi do podudaranja mjesta poduzimanja protivpravne radnje koja je dovele do nastanka štete i mjesta nastupanja posljedice. Tako na primjer, u slučaju da je protivpravna radnja poduzeta u domaćoj državi, dok je posljedica koja se ogleda u troškovima najma drugog vozila nastupila u drugoj državi,[16] ako su troškovi liječenja nastali u drugoj državi u odnosu na državu gdje je poduzeta protivpravna radnja[17] ili naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade ako bi se zarada sticala u drugoj državi u odnosu na državu gdje je štetna radnja poduzeta.

Iz analize sudske prakse može se jasno zaključiti da se pravilno ne utvrđuje strani element, odnosno da se primjenjuje domaće pravo bez da se primjene pravila međunarodnog privatnog prava. Ovo mišljenje se ne odnosi samo na naknadu štete već i druge građanskopravne sporove. Navedeno je posljedica što sud teži da primjenjuje domaće pravo koje najbolje poznaje, dok bi samo saznanje stranog prava često predstavljalo problem, a posebno njegova primjena. Pored navedenog, u oblasti naknade štete prisutno je nerazlikovanje između utvrđivanja da postoji strani element i primjene mjerodavnog prava. Naime, pogrešno se zaključuje da ukoliko je potrebno primijeniti domaće pravo kao mjerodavno da ne postoji strani element.

Nalazimo u sudskoj praksi da iako su stranke isticale da postoji strani element, sud pogrešno utvrđuje da ne postoji koristeći samo kriterij mjesta nastanka štete, te ističući i mjesto popravke.[18] U pogledu korištenja pogrešnih kriterija, koji su navedeni u prethodnom slučaju, isti se temelje na pogrešnog praksi Ustavnog suda BiH. Naime, Ustavni sud BiH je kao relevantan kriterij uzeo samo mjesto poduzimanja štetne radnje i mjesto nastanka štete, bez da je utvrđivao kriterije u pogledu subjekta i objekta nastanka štete, i smatra da je predmetno vozilo, kao pokretna imovina, dio apelantove imovine i u Njemačkoj kao i bilo gdje drugo van te zemlje.[19] Ustavni sud BiH je utvrdio da se kod naknade štete sa stranim elementom primjenjuju odredbe člana 28. Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ)[20], ali ove odredbe nije primijenio jer smatra da ne postoji strani element, iako nije ispitao sve kriteriji niti su navedeni u odluci. S obzirom da se radi o činjeničnoj situaciji s kojom se sudovi često susreću u praksi, ova odluka je predstavljala osnov za veliki broj drugih odluka. Također nalazimo i da je ova odluka pogrešno tumačena. Kao što je ukazano Ustavni sud BiH nije primijenio odredbe ZRSZ jer smatra da ne postoji strani element. Međutim, u situaciji kada se traži naknada štete po cijenama u Njemačkoj, Vrhovnog suda Republike Srpske (RS) se poziva na odredbe ZRSZ bez da prethodno utvrdi da li postoji strani element, i da navedene u čemu se ogleda, i pozivajući se na odluku Ustavnog suda BiH utvrđuje da treba primijeniti pravo BiH iako Ustavni su BiH u odluci AP 428/04 ne primjenjuje odredbe ZRSZ.[21] Iz ove odluke Vrhovnog suda RS proizlazi da tužilac, oštećeni, živi u Njemačkoj što ukazuje da postoji tačka vezivanja na strani subjekta koja govori da postoji strani element, dok iz odluke Okružnog suda u Banja Luci[22] u ovom predmetu, proizlazi da je vozilo na kojem je nastala šteta osigurano u Njemačkoj, što dodatno ukazuje da nije bilo bio osnova na pozivanje na odluku Ustavnog suda BiH, ali i ovdje je jasno da sud nije utvrdio da postoji strani element.


 

  1. Međunarodna nadležnost za sporove o vanugovornoj odgovornosti za štetu

 

Sud je nadležan za vanugovornu naknadu štete u sljedećim slučajevima[23]:

  1. ako tuženi ima prebivalište ili sjedište u BiH (član 46. stav 1. ZRSZ);
  2. ako tuženi, koji nema prebivalište u BiH ili u kojoj drugoj državi ima boravište u BiH (član 46. stav 2. ZRSZ);
  3. ako su parnične stranke državljani BiH i kada tuženi, koji inače ima prebivalište u kojoj drugoj državi, ima boravište u BiH (član 46. stav 3. ZRSZ);
  4. ako barem jedan od više tuženih materijalnih suparničara ima prebivalište odnosno sjedište u BiH (član 46. stav 4. ZRSZ);
  5. ako je tuženi dao pristanak na nadležnost suda u BiH (član 50. ZRSZ);
  6. ako je tuženi državljanin BiH koji živi u inostranstvu gdje je upućen na službu ili rad, a imao je prebivalište u BiH (član 52. ZRSZ);
  7. ako je šteta nastala na teritoriji BiH (član 53. stav 1. ZRSZ).

Kada se radi o vanugovornoj naknadi štete, sud mora da ispita da li su ispunjeni svi navedeni uslovi, a ne samo da je šteta nastala na teritoriji BiH. Zakonska odredba[24], ukoliko se potpuno ne čita, može da uputi da je nadležan sud BiH samo kada je šteta nastala na teritoriji BiH, ali se ukazuje i na druge članove na osnovu kojih se može zasnovati nadležnost suda BiH. Ne bi postojala nadležnost domaćeg suda za vanugovornu naknadu štete ako šteta nije nastala u državi suda, da prvotuženi nema sjedište niti svoje predstavništvo u državi suda, ili da drugotuženi i trećetuženi nemaju prebivalište ni boravište u državi suda.[25] Pod vanugovornom naknadnom štete u BiH se podrazumijevaju i prava ličnosti kao što je pravo na život, čast i ugled, privatnost i drugo. Nema kolizione norme ni za jedan od tri segmenta ličnopravne prirode kolizione problematike: ni za postojanje ličnog prava, ni za sadržinu ličnog prava, ni na zaštitu ličnog prava.[26] S obzirom da nema kolizione norme, nema ni posebne norme o nadležnosti, te će se nadležnost za ove sporove utvrđivati na osnovu pravila o vanugovornoj naknadi štete.

Pod mjestom nastanka štete podrazumijeva se povreda tijela odnosno oštećenje zdravlja pa ako je štetni događaj u kojem je tužilac pretrpio povrede tijela odnosno oštećenje zdravlja zbog kojih ističe potraživanje s naslova naknade štete, dogodio u inostranstvu, tamo je nastala i šteta.[27]

Dalje, pod nastankom štete podrazumijeva se povreda tijela, smrt ili oštećenje stvari. Zato, ako se štetni događaj u kojem je smrtno stradala osoba zbog čije smrti tužilac traži štetu, dogodio u inostranstvu, tamo je nastala i šteta, bez obzira što su troškovi pogreba te osobe nastali u državi sud.[28] Kad u sporu o vanugovornoj odgovornosti za štetu sud ocijeni da ni po jednom od osnova predviđenih odredbama člana 53. ZRSZ ne postoji nadležnost suda, oglasit će se nenadležnim, ukinuti sve provedene radnje i odbaciti tužbu.[29] Pod mjestom štetnog događaja treba smatrati i svu štetu koja je proizišla iz štetnog događaja bez obzira gdje su posljedice nastupile.[30] Na nastanak štete nije od utjecaja činjenica što je tužilac s liječenjem nastavio u državi suda, već je šteta nastala gdje je došlo do povrede.[31]

Sud je nadležan i kada se brod, na kojem je došlo do povrede tužioca, nalazio na području države suda kada se desio štetni događaj.[32] Također, nadležnost domaćeg suda postoji za naknadu štete, koju tužilac kao član posade broda tuženog trpi zbog nezgode koju je pretrpio radeći na brodu dana 12.11.1992. godine u vrijeme dok se brod tuženog ,,K.” nalazio na području akvatorija države suda.[33]

Kada je tužilac podnio tužbu radi nezakonitog kršenja njegovog autorskog prava kao autora scenarija koji je, bez njegove saglasnosti, bez ikakve naknade iskorišten za film, postoji nadležnost domaćeg suda ako je u državi suda kršeno autorsko pravo prikazivanjem predmetnog filma čime je nastala šteta tužiocu.[34] Također, povreda žiga predstavlja slučaj nanošenja vanugovorne štete.[35]

Nužno je praviti razliku između vanugovorne i ugovorne odgovornosti za naknadu štete. Ne postoji osnov za nadležnost na osnovu člana 53. ZRSZ kada su tužioci sa tuženim potpisali dokument pod nazivom ,,Osnovni …” kojim su regulisali međusobna prava i obaveze u slučaju ulaganja tuženih u povećanje temeljnog kapitala tužilaca, te odredili da će konačni, odnosno glavni ugovor sklopiti nakon provedenog ,,due dilligence” postupka. Ako do sklapanja navedenog glavnog ugovora ne dođe, tužioci mogu da potražuju štetu koju trpe s tog osnova. Ovdje se ne može govoriti o vanugovornoj, već isključivo ugovornoj odgovornosti za štetu. Naime, predmetni dokument koji su potpisale obje stranke ima se smatrati predugovorom. Radi se o dokumentu koji vrlo detaljno opisuje međusobna prava i obaveze stranaka vezana uz planirano ulaganje, a sklapanje konačnog ugovora uslovljava provjerom urednosti poslovanja prvotužioca, te davanjem odobrenja od strane Investicijskog i Nadzornog odbora ulagača.

Pogrešno je da sud primjeni odredbe zakona o parničnom postupku, ukoliko je tužba podnesena protiv privrednog društva iz strane države u kojoj se i dogodila saobraćajna nezgoda.[36] Ovaj slučaj najbolje ukazuje na posljedice neprepoznavanja elementa inostranosti, i samim time što sud nije utvrdio da postoji element inostranosti nije primijenio odredbe ZRSZ, odnosno pravila procesnog međunarodnog privatnog prava. Do primjene pravila parničnog postupka može doći samo u slučaju kada je utvrdio da ne postoji nadležnost po odredbama ZRSZ i po međunarodnim ugovorima, te se u tom slučaju primjenjuju odredbe o mjesnoj nadležnosti.

Odredbe o vanugovornoj odgovornosti za štetu primjenjivat će se i u sporovima protiv zajednice osiguranja imovine i lica radi naknade štete trećim licima na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti te zajednice, kao i u sporovima o regresnim zahtjevima, po osnovu naknade štete protiv regresnih dužnika.[37] U vezi sa sporovima protiv zajednice osiguranja, poseban problem predstavlja određivanje kruga pasivnih subjekata u tim sporovima.[38] Upotrijebljeni termin ,,zajednica osiguranja imovine i osoba’’ može biti dvojako shvaćen: kao termin koji u svom uskom pravno-tehničkom smislu označava osiguravaoce, ili kao izraz koji se koristi kao sinonim za osiguravaoce uopće, dakle i za stranog osiguravaoca.[39] Čini se prihvatljivim ovo drugo tumačenje.[40] U suprotnom, oštećene osobe ne bi, po osnovi propisa o neposrednoj odgovornosti stranih osiguravaoca, mogle u BiH tužiti te osiguravaoce iako je šteta nastala u BiH.[41]

Isključivo je nadležan sud BiH u sporu za naknadu štete nastale iz zakupnog odnosa na nepokretnostima koje se nalaze na području BiH.[42] Ne postoji isključiva nadležnost domaćeg suda kada se spor vodi radi naknade štete zbog neblagovremene predaje stana.[43]

Proširenje nadležnosti postoji u slučaj kada je tužilac povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi u Republici Sloveniji u sudaru dva lična vozila, u jednom se tužilac nalazio kao putnik i koji je osiguran od automobilske odgovornosti kod prvotuženog, koji ima sjedište u državi suda, te vozilo slovenske registracije koje je bilo obavezno osigurano od automobilske odgovornosti kod drugotuženog, dakle u Sloveniji.[44] S obzirom da se radi o sporu iz vanugovorne odgovornosti za štetu i da su tuženi materijalni suparničari (ista činjenična i pravna osnova), dovoljno je da jedan od materijalnih suparničara ima sjedište u domaćoj državi.[45] Na ovaj način se utvrđuje nadležnost i u slučaju kada je nositelj socijalnog osiguranja sa sjedištem u Njemačkoj, zatražio da mu tuženi, jedan sa sjedištem u domaćoj a drugi u stranoj državi, solidarno naknade štetu koju je pretrpio isplatom penzije oštećenom osiguraniku, kao posljedice saobraćajne nezgode koja se dogodila u stranoj državi, a posljedica je isključive krivnje osobe za koju su tuženi odgovorni.[46] Za konkretan slučaj dovoljno je ukazati da su tuženi u stvarnoj vezi i u pogledu činjenične osnove (riječ je o jednom i to činjenično identičnom događaju) i u pogledu pravne veze, odnosno osnove (zahtjev za naknadu štete iz istovrsnog osiguranja, što dakako nema uticaja na kasniju primjenu materijalnog prava u smislu ocjene prigovora nedostatka pasivne legitimacije).[47]

Postoji nadležnost domaćeg suda kada je prvotuženi fizička osoba s prebivalištem u državi suda, dok je drugotuženi strana pravna osoba, jer imaju položaj materijalnih suparničara s obzirom da između njih postoji stvarna veza, budući da njihove obaveze (solidarne) proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove.[48] Naime, prvotuženi je tužen kao štetnik, a drugotuženi kao njegov osiguravatelj, zbog čega tužiocima kao oštećenicima oni odgovaraju za isti štetni događaj i tužioci od njih mogu ostvarivati naknadu pretrpljene štete pozivom na zajedničku pravnu osnovu.[49]

Ne postoji međunarodna nadležnost domaćeg suda kada je utvrđeno da tuženi nema predstavništvo ili zastupništvo, niti imovine u državi suda, a kako se spor vodi radi isplate plaća ne postoji ni mogućnost primjene pravila za vanugovornu odgovornost za naknadu štete.[50]


 


PRIJAVA NA NEWSLETTER

 

Ukoliko želite pravovremeno dobijati korisne informacije slične ovoj, prijavite se na naš newsletter.

Odaberite oblasti iz kojih želite primati obavijesti:

  • FBiH Radni odnosi
  • RS Radni odnosi
  • Javne nabavke
  • FBiH Finansije / računovodstvo
  • RS Finansije / računovodstvo
  • Zaštita na radu FBiH

 

  1. Utvrđivanje mjerodavnog prava

 

Mjerodavno pravo sud utvrđuje na osnovu odredbi ZRSZ, s tim da je prethodno dužan da utvrdi da li je način utvrđivanja mjerodavnog prava propisan drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom.[51] Bitno je da sud postupi prema navedenom redoslijedu, odnosno da prvo utvrdi da li je mjerodavno pravo propisano međunarodnim ugovorom, pa tek nakon toga primjenjuje domaće kolizione norme.

 

6.1. Utvrđivanje mjerodavnog prava na osnovu domaćih kolizionih normi

U najvećem broju slučajeva sud će primijeniti domaće kolizione norme, te će iste prvo i biti predmet analize. Ukoliko ne postoji drugi zakon ili međunarodni ugovor, za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenog.[52] Je li u postupku primijenjeno neko pravo od mjerodavnih nepovoljnije za oštećenog, ovlašten je prigovarati samo oštećeni.[53] Eventualna mogućnost primjene povoljnijeg prava za oštećenog ne može predstavljati razlog na koji bi se mogla pozivati odgovorna osoba za štetu, jer ne dovodi do povoljnije odluke za tu stranku.[54] Za protivpravnost radnje mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila, a ako je radnja izvršena ili je posljedica nastupila na više mjesta dovoljno je da je radnja protivpravna po pravu bilo kojeg od tih mjesta.[55]

Ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila u BiH, sud će primijeniti pravo BiH. Međutim, ukoliko je štetna radnja izvršena i posljedica nastupila na području strane države, sud treba imati u vidu da treba primijeniti pravo koje je povoljnije za oštećenog.

Pravilo je da sud prije nego što sud primjeni propis strane države, primijeni pravila o određivanju mjerodavnog prava,[56] a ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo BiH, primijeni će se pravo BiH, ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava.[57] Ovom odredbom zakonodavac jasno pokazuje da kolizione norme ZRSZ ne smatraju finalnim rješenjem sukoba zakona, već izražava nastojanje da se takvo rješenje postigne koordinacijom sa kolizionim normama stranog prava na koje one ukazuju.[58] Bitno je ukazati da sud na ovaj način neće postupiti kada odlučuje o vanugovornoj naknadi štete. Kao prvo, radi se o alternativnoj kolizionoj normi koja slijedi cilj povoljnosti po oštećenog, pa bi bilo nesvrsishodno dalje upućivati na pravo koje je manje povoljno. Kao drugo, ovdje sudija izričito bira na temelju povoljnosti po oštećenog, imamo vrstu skrivene autonomije volje koja se u praksi čak prepušta oštećenom. Ukoliko imamo u vidu da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, i da sud na pravilnu primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti ne bi se moglo dozvoliti da oštećeni izabere pravo koje će sud primijeniti. Smatramo da je ovdje bitno ostvariti svrhu ove kolizione norme, da se primjeni povoljnije pravo za oštećenog, te ukoliko oštećeni izričito sudu ukaže da je određeno pravo povoljnije za njega potrebno je da sud isto primijeni. Izbor oštećenog se ograničava na pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila.

Sud neće primijeniti ove odredbe kada je predmet spora potraživanje isplate osigurane sume u slučaju smrti radnika, koja je ugovorena u Ugovoru o radu, jer se ne radi o vanugovornom odnosu.[59]

 

6.2. Haška konvencija o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode na cestama

Predmet Haške konvencije o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode na cestama iz 1971. godine[60] (u daljem tekstu: Konvencija), je prije svega, određivanje mjerodavnog prava, koje se primjenjuje na regulisanje naknade štete, proizašle iz saobraćajnih nezgoda sa elementom inostranosti.[61] U BiH se Konvencija primjenjuje temeljem sukcesije.[62] Konvencija je donesena 04.05.1971. godine, stupila na snagu 03.06.1975. godine, dok se u Socijalističkoj Republici BiH kao članici tada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije primjenjuje od 1976. godine. Konvencija određuje mjerodavno pravo za građansku vanugovornu odgovornost za saobraćajne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost.[63] Iz ovog osnovnog područja primjene izvodimo osnovne elemente koji moraju biti ispunjeni da bi se ova Konvencija primijenila.

Odgovornost treba da bude građanska, što ukazuje da se ne može primjenjivati kada se odlučuje o krivičnoj odgovornosti.

Vrsta odgovornosti je vanugovorna, dok se za ugovornu odgovornost Konvencija ne može primijeniti kao na primjer za naknadu štete po osnovu ugovora o kasko osiguranju.

Nezgoda treba da bude saobraćajna. Pod saobraćajnom nezgodom na cestama smatra se saobraćajna nezgoda u kojoj je uključeno jedno ili više motornih ili nemotornih vozila, a koja se dogodila u saobraćaju na javnoj cesti na području otvorenome za svakoga ili na nejavnom području, ali otvorenome za određeni broj osoba koje imaju prava da se njime koriste.[64] Saobraćajna nezgoda mora se odnositi na jedno ili više vozila, bez obzira na to da li se ona pokreću vlastitom prijevoznom snagom ili ne (uključeni su i bicikli, vozila sa životinjskom zapregom, konj na kojem jaše neka osoba, dječja kolica, prikolica bez pogona itd.) pod pretpostavkom da su se nalazima ili kretala u prometu na već spomenutim površinama.[65] Ovdje se može postaviti pitanje, na koji način se kod vozila koja se ne registruju utvrđuje strani element, kako bi se primijenila ova Konvencija. Ako vozilo nije registrovano (kao što su bicikli) ili je registrovano u više od jedne države, pravo države u kojem se vozilo uobičajeno nalazi (lex loci stabuli) zauzima mjesto prava države registracije.[66] Ovo bi bio slučaj kada bi biciklo koje se uobičajeno nalazi u stranoj državi udarilo u auto sa domaćim registarskim oznakama. Pravni osnov za ovakvo mišljenje proizlazi iz Konvencije jer Konvencija propisuje da za vozila koja nisu registrovana ili koja su registrovana u više država primjenjuje se, umjesto prava države registracije, pravo države u kojoj su redovno smještena, a to se isto primjenjuje ako vlasnik, posjednik ili vozač nemaju u vrijeme saobraćajne nezgode svoje redovno boravište u državi registracije.[67]

Role, skejtbord ili ski žičara[68] ne mogu se smatrati vozilom u smislu primjene Konvencije. Način na koji se desila saobraćajna nezgoda ne ograničava primjenu Konvencije. Odnosi se kako na aktivne kretnje vozila, tako i na situacije kada je vozilo u stanju mirovanja, na primjer ako saobraćajna nezgoda nastane na parkingu. Saobraćajna nezgoda može nastati na način da vozilo udari u ogradu nakon što siđe sa puta ili ako vozilo naiđe na udubljenje na putu, te se i u ovim slučajevima primjenjuje Konvencija. Ovo jasno proizlazi iz pravila Konvencije u dijelu gdje propisuje mjerodavno pravo za saobraćajne nezgode sa jednim vozilom. Mjesto nastanka saobraćajne nezgode je cesta, s tim da nije ograničena samo na kategorisane puteve, već obuhvata i nekategorisane puteve, odnosno područja otvorena za svakoga ili na nejavnom području, ali otvorenome za određeni broj osoba koje imaju prava da se njime koriste. Uslov za mjesto nastanka saobraćajne nezgode je dostupnost za treća lica. Zahtjeva se minimalna dostupnost. Bilo koji put kojim može da prolazi više lica, zatim parking, predstavljaju mjesta na koja se primjenjuje Konvencija.

Nije bitna vrsta postupka u kojem se odlučuje o građanskoj vanugovornoj odgovornosti. Na primjer, Konvencija će se primijeniti u krivičnom postupku ukoliko sud odlučuje o imovinskopravnom zahtjevu koji se odnosi na saobraćajnu nezgodu.

Konvencija se primjenjuje u sljedećim državama: Austrija, Bjelorusija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Francuska, Hrvatska, Češka Republika, Latvija, Litvanija, Luksemburg, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Maroko, Holandija, Poljska, Srbija, Slovenija, Slovačka, Španija, Švicarska, Ukrajina.[69]

Ova se Konvencija ne primjenjuje:[70]

  1. na odgovornost proizvođača, prodavača, kao i popravljača vozila,
  2. na odgovornost vlasnika ceste ili svake druge osobe obavezne da osigura održavanje ceste ili sigurnost korisnika,
  3. na odgovornost trećih osoba, isključujući odgovornost vlasnika vozila ili naredbodavca,
  4. na regresne zahtjeve između odgovornih osoba,
  5. na regresne zahtjeve i subrogacije koje se odnose na osiguravatelje,
  6. na zahtjeve i regresne zahtjeve što ih podnose ustanove socijalnog osiguranja, druge slične ustanove i javni automobilski garancijski fondovi, ili se ti zahtjevi podnose protiv njih, kao i na svako oslobađanje od odgovornosti predviđeno pravom koje je mjerodavno za te ustanove.

 

6.2.1. Mjerodavno pravo

Za mjerodavno pravo Konvencija koristi tačku vezivanja, koja u većini slučajeva neće dovesti do različitih mišljenja. Mjerodavno pravo je unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila saobraćajna nezgoda.[71] Renvoi nije dopušten Konvencijom.[72]

U pravu BiH, ukoliko ne postoji drugi zakon ili međunarodni ugovor, za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenog.[73]

U odnosu na osnovni izbor za mjerodavno pravo iz člana 3. Konvencije, u objašnjenjima izvještaja[74] se navodi da ovo pravilo ni na koji način nije bilo motivisano teoretskim razmatranjima.[75] Jedina osnova za pravilo je da bude ,,jednostavno, jasno i lahko za primjenu“. [76] Izvještaj ne navodi da je prijedlog za primjenu prava mjesta nastupanja posljedice štetne radnje odbijen od strane Haške konferencije.[77] Na primjer, ako kamion na granici Luksemburga i Belgije bude udaren u Luksemburgu i uzrokuje da dođe do sudara više vozila u Belgiji, mjesto nezgode nije tako jednostavno.[78] U ovom slučaju se ne poklapaju mjesto nezgode i mjesta nastupanja posljedice štetne radnje.[79] Nezgoda se dogodila u Belgiji i Luksemburgu, dok je mjesto nastupanja posljedice štetne radnje vjerojatno u Luksemburg.

Jedan od primarnih ciljeva Konvencije je pružiti jasna, precizna i lahko primjenjiva pravila za određivanje mjerodavnog prava za saobraćajne nezgode.[80] Ovo služi interesima svih uključenih strana, posebno oštećenog. Oštećeni ima interes da sa sigurnošću, odmah nakon nezgode, zna mjerodavno pravo za pitanja odgovornosti i štete, tako da sporovi za naknadu štete ne trebaju biti predmet (dugih) parnica.[81] To je takođe u interes osiguravaoca, koji su na taj način u mogućnosti izbjeći sudske troškove. To, zauzvrat, rezultira nižim premijama osiguranja, što je u općem interesu.

Mjerodavno pravo određuje naročito[82]: 1) pretpostavke i opseg odgovornosti, 2) razloge za oslobođenje od odgovornosti kao i svako ograničenje i podjelu odgovornosti, 3) postojanje i narav štete koja se može naknaditi, 4) vrstu i opseg naknade, 5) pitanja ustupa ili nasljeđivanja prava na naknadu, 6) osobe koje imaju pravo na naknadu štete koju su lično pretrpjele, 7) odgovornost nalogodavca za postupke njegova agenta ili poslodavca za njegova posloprimca, 8) zastaru i gubitak prava protekom vremena, uključujući početak, prekid i zastoj rokova. Mjerodavno pravo ne određuje samo izričito navedena pitanja, već se primjenjuje i na sva druga, jer upravo riječ ,,naročito” upućuju za ovaj zaključak.

Konvencija ne sadrži pravilo prema kojem bi se stranke mogle sporazumjeti o izboru mjerodavnog prava za štetu.[83] U doktrini i sudskoj praksi, sporno je kako treba tumačiti šutnju konvencije o stranačkom izboru prava.[84] Prema jednom shvatanju, treba zaključiti da Konvencija ne dopušta stranački izbor.[85] Prema drugom shvatanju, Konvencija izričito ne spominje stranački izbor, ali ga prešutno dopušta.[86] Konačno, neki autori smatraju da stranke mogu izabrati mjerodavno pravo za štetu ako to dopušta unutrašnje kolizijsko pravo države suda.[87] Čini se najuvjerljivijim tumačenje prema kojemu se stranke prema Konvenciji ne mogu sporazumjeti o mjerodavnom pravu.[88]

Bez obzira na mjerodavno pravo koje se primjenjuje pri određivanju odgovornosti, uzimaju se u obzir saobraćajna i sigurnosna pravila što su na snazi u mjestu i u vrijeme saobraćajne nezgode.[89] Nalazimo i da praktičari smatraju da član 7. Konvencije pravi problem prilikom primjene.[90] Dužnost ,,uzeti u obzir pravila koja se odnose na kontrolu i sigurnost saobraćaja” čini se da uzrokuje neke nesigurnosti o tome šta sve obuhvataju ova pravila. Pod saobraćajnim i sigurnosnim pravilima treba smatrati pravila koja se direktno odnose na odvijanje saobraćaja. Nužna je primjena ovih pravila jer ona omogućuju pravilno odvijanje saobraćaja i sigurnost za sve učesnike. Bilo bi necjelishodno kada bi se na stranog državljanina primjenjivalo pravo registracije vozila ili neko drugo strano pravo, što bi upućivalo da se na učesnike u saobraćaju primjenjuju različita prava i da mogu različito postupati. Na primjer, da se vozila registrovana u Engleskoj kreću lijevom stranom puta.

Primjena prava koje je mjerodavno na osnovu ove Konvencije može se odbiti samo ako je ono očito protivno javnom poretku.[91] Primjena Konvencije ne zavisi od uzajamnosti, a Konvencija se primjenjuje iako mjerodavno pravo nije pravo jedne države ugovornice.[92]

 

6.2.2. Mjerodavno pravo za štetu na stvarima

Konvencija posebno propisuje mjerodavno pravo za štetu na stvarima. Kod štete na stvarima pravi se razlika na čijim je stvarima šteta nastala. Ako je šteta nastala na stvarima u vozilu koje pripadaju putniku ili su mu bile povjerene, mjerodavno je pravo prema osnovnom pravilu ili izuzecima od osnovnog pravila Konvencije, koje se primjenjuje prema putniku koji je oštećen.[93] Ista pravila u pogledu mjerodavnog prava važe i za odgovornost prema vlasniku vozila za štetu na stvarima koje se prevoze u vozilu, osim stvari utvrđenih u odnosu na putnika.[94]

Pravo koje se primjenjuje na odgovornost za štetu na stvarima koje se nalaze izvan jednog ili više vozila, je unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila saobraćajna nezgoda.[95] Međutim, odgovornost za štetu nanesenu ličnim stvarima oštećenoga koje se nalaze izvan jednog ili više vozila, uređuje unutrašnje pravo države registracije, ako se to pravo primjenjuje na odgovornost prema oštećenome po osnovu izuzetaka od osnovnog pravila Konvencije.[96]

 

6.2.3. Primjer slučaja iz sudske prakse

U sudskoj praksi nalazimo slučaj da je utvrđeno je da je tužilac zadobio teške tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila na području Crne Gore, na magistralnom putu Titograd – Vir Pazar, kao saputnik u putničkom motornom vozilu marke „Mercedes“ kojim je upravljalo lice sa privremenim boravkom u Njemačkoj, koje je pravosnažnom presudom oglašeno krivim za krivično djelo Teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja, a da je za putničko motorno vozilo izdata međunarodna isprava o osiguranju u Njemačkoj koja je važila i za teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, s tim da je tuženi osiguranje sa sjedištem u Crnoj Gori.[97] Tužilac je u navedenom slučaju zahtijevao isplatu nematerijalne štete i materijalne štete zbog izgubljene zarade. U ovom predmetu sudovi nisu utvrdili da postoji strani element, nisu utvrdili koje je pravo mjerodavno, već su primijenili domaće pravo.

Kod utvrđivanja mjerodavnog prava za vanugovorne naknade štete za saobraćajne nezgode na cestama, sud je dužan da cijeni odredbe Konvencije. U navedenom slučaju za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila na području Crne Gore, na magistralnom putu Titograd – Vir Pazar trebalo je primijeniti Konvenciju jer određuje mjerodavno pravo za građansku vanugovornu odgovornost za saobraćajne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost,[98] a pod saobraćajnom nezgodom na cestama u smislu ove Konvencije smatra se saobraćajna nezgoda u kojoj je uključeno jedno ili više motornih ili nemotornih vozila, a koja se dogodila u prometu na javnoj cesti na području otvorenome za svakoga ili na nejavnom području, ali otvorenome za određeni broj osoba koje imaju prava da se njime koriste[99]. U ovom slučaju, iz odluka ne može se utvrditi koje je pravo mjerodavno, ali je nesporno da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Osnovno pravilo po Konvenciji je da je mjerodavno pravo unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila saobraćajna nezgoda.[100] Od ovog osnovnog pravila postoje izuzeci.[101] U smislu izuzetaka, pravno relevantno u ovom slučaju da li je jedno ili više vozila učestvovalo u saobraćajnog nezgodi, te ako je samo jedno vozilo učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi bitno je da je registrovano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila saobraćajna nezgoda. Pošto je u ovom slučaju oštećeni putnik, također je bitno gdje je njegovo redovno boravište. Mjerodavno pravo se u ovom slučaju ne može utvrditi iz razloga što se iz odluka ne vidi da li je u saobraćajnog nezgodi učestvovalo jedno ili više vozila i gdje je redovno boravište oštećenog. Ne bi se primijenilo osnovno pravilo, da je mjerodavno pravo unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila saobraćajna nezgoda, u slučaju da je samo jedno vozilo učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi i da je oštećeni imao redovno boravište izvan Crne Gore. Ako putnik ima svoje redovno boravište u državi gdje se dogodila nezgoda, primijenit će se lex loci delicti commissi, jer dva elementa kumulativno upućuju na to pravo.[102] Ako putnik ima svoje redovno boravište u nekoj drugoj zemlji stalo se na stanovište da je u tom slučaju prikladnija primjena prava vozila (države u kojoj je ono registrovano), nego pravila mjesta nezgode, koje je za obje strane slučajno.[103] Iz ovoga proizlazi da je mjerodavno pravo Crne Gore, gdje se dogodila saobraćajna nezgoda, ili pravo Njemačke, pravo države registracije vozila, a nikako pravo BiH kako su to utvrdili domaći sudovi.


 

  1. Biro zelene karte

 

Kada se analizira vanugovorna naknada štete sa stranim elementom, onda je neizbježna i analiza nacionalnog ureda za osiguranje, koji u BiH nosi naziva Biro zelene karte BiH. Dana 18.06.2001. godine Vijeće ministara BiH donijelo je odluku o načinu nastavka rada Biroa osiguranja BiH, koja je objavljena u Službenom glasniku BiH, broj 18 od 23. 07. 2001. godine, kada je i stupila na snagu. Odlukom je propisano da Biro osiguranja nastavlja svoj rad pod nazivom ,,Biro zelene karte BiH” i ima svojstvo pravnog lica[104], te da Biro zelene karte reguliše, u ime osiguravajućih društava iz BiH, sve aktivnosti vezane za zelenu kartu u skladu sa Statutom Biroa zelene karte BiH.[105] Prema Statutu Biroa zelene karte BiH koji je objavljen u Službenom glasniku BiH, broj 18 od 23. 07. 2001. godine i koji je stupio na snagu 23. 07.2001. godine, definisana je nadležnost Biroa zelene karte BiH i ta se nadležnost odnosi na pitanja naknade štete u kojima je jedan od učesnika vozilo sa inostranom registracijom kao i druge poslove u vezi sa tim.[106] Osnovan je fond za naknadu štete u Birou zelene karte BiH, a sredstva fonda za naknadu šteta služiti će u svrhu naknade šteta prouzrokovanih u inostranstvu za koje garantuje Biro zelene karte BiH.[107] Biro zelene karte BiH, funkcioniše u okviru međunarodnog Sistema zelene karte.

Sistem zelene karte je zaživio donošenjem Tipskog sporazuma između biroa, odnosno tzv. Londonskog sporazuma 1953. godine na osnovu kojeg su zaključivani bilateralni sporazumi između nacionalnih biroa osiguravača.[108] Savjet Biroa nije bio ugovorna stranka tih sporazuma, već su to bili nacionalni biroi, a Savjet je vodio evidenciju o zaključenim sporazumima čiji je broj narastao na više od hiljadu.[109] Savjet Biroa je na skupštini održanoj na grčkom otoku Kreti 2002. godine, u cilju sistematizacije i jedinstvene regulacije, donio tzv. Interna pravila, koja se u domaćoj literaturi mnogo češće nazivaju Kretski sporazum.[110]

Najvažniji razlozi za donošenje pravila u Kretskom sporazumu su slijedeći[111]:

  1. da je svrha sistema, općenito poznatog kao Sistem zelene karte, bila olakšati međunarodni promet motornih vozila omogućujući da osiguranje od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama u pogledu njihove upotrebe ispuni uslove koje nameće posjećena zemlja i, u slučaju nezgode, jemčiti naknadu štete oštećenim osobama u skladu s nacionalnim zakonima i propisima te zemlje;
  2. da je međunarodna iskaznica osiguranja motornih vozila (zelena karta), koju službeno priznaju vladina tijela država koje su usvojile preporuku Ujedinjenih naroda, u svakoj posjećenoj zemlji dokaz obaveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornog vozila opisanog u njoj;
  3. je u svakoj uključenoj državi uspostavljen i službeno priznat nacionalni ured s ciljem pružanja dvostrukog jemstva:

 

— vlastitoj vladi, da će se strani osiguravača pridržavati važećeg prava u toj zemlji i oštećenim osobama nadoknaditi štetu unutar svojih ograničenja,

— uredu posjećene zemlje u pogledu obaveze osiguravača člana, koja pokriva odgovornost od štete nanesene trećim osobama u pogledu upotrebe vozila koje sudjeluje u nezgodi;

  1. kao posljedica tog neprofitabilnog dvojnog mandata svaki ured mora imati svoj vlastiti nezavisni financijski ustroj temeljen na zajedničkoj obavezi osiguravača ovlaštenih za izvršavanje obaveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila na vlastitom tržištu, koji mu omogućuje ispunjavanje obaveza koje proizlaze iz sporazuma koje on zaključen s drugim uredima.

S aspekta prava BiH, najvažnija uloga Biroa zelene karte BiH je naknada štete koja je prouzrokovana upotrebom vozila strane registracije. Biro zelene karte BiH ne odgovara za štetu koju je prouzrokovalo bilo koje vozilo već se odgovornost ograničava na vozila iz država koja su u Sistemu zelene karte. Prema pravu FBiH, oštećeno lice kojem je u Federaciji prouzrokovana šteta upotrebom vozila strane registracije iz zemlje članice Sistema zelene karte ili zemlje potpisnice Multilateralnog sporazuma podnosi odštetni zahtjev putem Biroa zelene karte BiH.[112] Multilateralni sporazum podrazumijeva sporazum između nacionalnih biroa osiguranja država članica Evropskog ekonomskog prostora i drugih pridruženih država, po kojem se službena registarska tablica države članice u kojoj se vozilo uobičajeno nalazi smatra dokaz o postojanju valjanog osiguranja od autoodgovornosti za štete prouzrokovane upotrebom vozila.[113]

Statut Biroa zelene karte, normirao je da se odštetni zahtjevi u vezi šteta koje se dese na teritoriji BiH i koje prouzrokuju vozila koja su osigurana kod inostranih osiguravajućih društava podnose Birou zelene karte BiH koje je jedino ovlašteno tijelo koje vrši naknadu šteta koje prouzrokuju vozila inostranih osiguravajućih društava. Biro zelene karte BiH, osnovan je kao profesionalna organizacija koja predstavlja osiguravajuća društva BiH u sistemu zelene karte kako je to definisao savjet biroa Kritskim sporazumom. Biro pruža dvostruko jemstvo i to: jemstvo u svojoj državi da će strani osiguravač poštovati pravo koje se primjenjuje u toj zemlji, te oštećenim osobama naknaditi štetu u okviru propisanih svota te zemlje i jemstva Biroa posjećene zemlje za obavezu svog člana koji pokriva odgovornost za štete nastale trećim osobama upotrebom motornog vozila koje je učestvovalo u nezgodi, dakle, u BiH to je Biro zelene karte.[114] U pogledu obrade odštetnih zahtjeva u vansudskom postupku Biro može povjeriti svojim članovima, ali u sudskom postupku Biro je jedini odgovoran (pasivno legitimisan) za naknadu štete, a ne domaće osiguranje.[115] Međutim, oštećeni zahtjev za naknadu štete može podnijeti ne samo nacionalnom uredu za osiguranje kao obrađivačkom uredu, već i izdavaocu zelene karte.[116] Dakle, kada je štetu u BiH prouzrokovalo vozilo strane registracije iz zemlje članice Sistema zelene karte ili zemlje potpisnice Multilateralnog sporazuma, oštećeni može zahtijevati naknadu štete od Biroa zelene karte BiH ili može štetu zahtijevati od osiguranja koje je izdalo zelenu kartu odnosno osiguravača štetnika.

Nisu rijetki slučajevi da se tužba podnosi protiv obrađivača štete, koji nije pasivno legitimisan zbog čega oštećeni može neostvariti pravo na naknadu štete, posebno imajući u vidu da zbog protoka vremena može nastupiti zastarjelost naknade štete. Pod ovim slučajem se misli na protok vremena dok postupak protiv obrađivača završi, nakon čega bi oštećeni pokrenuo postupak protiv Biroa zelene karte BiH.


 

  1. Zaključak

 

Na osnovu samog istraživanja koje je dovelo do nastanka rada, primarno se može zaključiti da se radi o slučajevima koji zahtijevaju složeno postupanje suda koje je različito u odnosu na slučajeve kada ovaj element ne postoji.

Kod vanugovorne naknade štete strani element može postojati u subjektu, objektu i mjestu poduzimanja radnje. Nalazimo u sudskoj praksi da iako su stranke isticale da postoji strani element, sud pogrešno utvrđuje da ne postoji koristeći samo kriterij mjesta nastanka štete, te ističući i mjesto popravke. Razlog za pogrešno postupanje sudova nalazimo u tome što su se oslanjali na praksu Ustavnog suda BiH. Ustavni sud BiH je kao relevantan kriterij uzeo samo mjesto poduzimanja štetne radnje i mjesto nastanka štete, bez da je utvrđivao kriterije u pogledu subjekta i objekta nastanka štete, i smatra da je predmetno vozilo, kao pokretna imovina, dio apelantove imovine i u inostranstvu kao i bilo gdje drugo van te zemlje, pa i u BiH.

U odredbama ZRSZ nalazimo osnove za međunarodnu nadležnost suda u slučajevima vanugovorne naknade štete, ali ovi osnovi mogu biti i u međunarodnim dokumentima. Osnov za nadležnost koji je vezan za štetni događaj je u slučaju kada je šteta nastala na teritoriji BiH.

Za utvrđivanje mjerodavnog prava potrebno je pravilno utvrditi koju kolizionu normu sud treba primijeniti, pri tome cijeneći međunarodne ugovore, pa tek onda domaće pravo. Kod vanugovorne naknade štete najčešće se primjenjuje Haška konvencije o mjerodavnom pravu za saobraćajne nezgode na cestama iz 1971. godine. Konvencija određuje mjerodavno pravo za građansku vanugovornu odgovornost za saobraćajne nezgode na cestama, bez obzira na vrstu postupka po kojem se utvrđuje ta odgovornost. Mjerodavno pravo prema Konvenciji je unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila saobraćajna nezgoda. Ako se mjerodavno pravo ne može utvrditi na osnovu Konvencije, sud će primijenit pravila ZRSZ prema kojima je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenog.

Kod slučajeva sa stranim elementom, značajan je Sisteme zelene karte, koji omogućava oštećenom lakšu naplatu štete, a štetniku da njegovo osiguranje pokriva osigurane slučajeve van njegove države. Za naknadu štete koja je prouzrokovana u BiH, a vozilo je u Sistemu zelene karte, pasivno legitimisan je Biro zelene karte BiH, koji obrade odštetnih zahtjeva u vansudskom postupku može povjeriti svojim članovima.


* Autor je sudija u Općinskom sudu u Živinicama i docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

[1] Član 155. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89, Službeni list RBiH, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i Služene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 29/03 i 42/11), član 155. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89 i Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93, 3/96, 37/01 – dr. zakon, 39/03 i 74/04); član 155. Zakon o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89 – odluka USJ i 57/89-koji se u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine primjenjuje u skladu sa Nalogom Supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko Distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske linije razgraničenja u Distriktu od 04.08.2006. godine. U daljnjem tekstu ZOO, s tim ukoliko bude razlika na njih će biti ukazano..

[2] A. Bikić, Obligaciono pravo-opći dio, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2004, str. 230.

[3] Vidi: Ibid, str. 231.

[4] Odluka Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž. 8968/98 od 08.06. 1999. godine

[5] Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev. 61/98, od 20.04.1998. godine

[6] O. Stanković, Naknada štete, Nomos, Beograd 1998, str. 24.

[7] Ibid, str. 90.

[8] Zaključak usvojen na savjetovanju bivših vrhovnih sudova, Ljubljana 15. i 16. 10. 1986. godine

[9] Ibid

[10] Ibid

[11] M. Jezdić, Međunarodno privatno pravo, Naučna knjiga, Beograd 1978, str. 54.

[12] E. Muminović, Međunarodno privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2008, str. 15.

[13] M. Stanivuković, M. Živković, Međunarodno privatno pravo, Službeni glasnik, Beograd 2010, str. 28.

[14] Jezdić, M. (1978), op. cit., str. 54.

[15] Pravno shvatanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 26. veljače 2007. godine, u: Odluci Vrhovnog suda Hrvatske, broj: Revt 69/06-2 od 18.07.2007. godine

[16] Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, broj: Rev-x 237/13-2 od 23.12.2013. godine

[17] Vidi: M. Dika, G., Knežević, S. Stojanović, Komentar Zakona o međunarodnom privatnom i procesnom pravu, Nomos, Beograd 1991, str. 98, 99.

[18] Odluka Kantonalnog suda u Mostaru, broj: 58 0 P 000453 08 Gž od 08.05.2009. godine; Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj: 58 0 P 000453 09 Rev od 10.03.2011. godine

[19] Odluka Ustavnog suda BiH, broj: AP 428/04 od 23.03.2005. godine

[20] Službeni list SFRJ, br. 43/82 i 72/82. ZRSZ je preuzet u BiH iz SFRJ, i to u Federaciji Bosne i Hercegovine putem Uredbe sа zаkonskom snаgom o preuzimаnju i primjenjivаnju sаveznih zаkonа koji se u BiH primjenjuju kаo republički zаkoni (Službeni list RBiH, br. 2/92 i 13/94), u Republici Srpskoj se primjenjuje u sklаdu s Ustаvnim zаkonom zа provođenje Ustаvа RS (Službeni glasnik RS, broj 21/92), dok se u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (BDBiH) primjenjuje nа osnovu Stаtutа BDBiH (Službeni glаsnik BDBiH, br. 1/00 i 24/05).

[21] Odluka Vrhovnog suda RS, broj: 118-0-Rev-09-000 936 od 14.05.2010. godine

[22] Odluka Okružnog suda u Banja Luci, broj: 011-0-Gž-09-000 238 od 08.05.2009. godine

[23] Član 53. stav 1. ZRSZ.

[24] U sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda BiH postoji ako ta nadležnost postoji po odredbama člana 46. i čl. 50. do 52. ovog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriji BiH.

[25] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1127/1998-2 od 04.03.2001. godine.

[26] V. Vodinelić, Međunarodno privatno pravo ličnosti, Fakultet za poslovno pravo, Nomos, Beograd 2003, str. 11.

[27] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt 51/03-2 od 27.02.2007. godine.

[28] Pravno shvatanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IVg 46/2007-3 od 26.02.2007. godine.

[29] Ibid.

[30] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1045/07-2 od 06.02.2008. godine.

[31] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1173/06-2 od 21.02.2007. godine.

[32] Odluka Trgovačkog suda u Rijeci, broj P-2383/93-41 od 07.03.1995. godine.

[33] Vidi: Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj PŽ-1735/95-2 od 12.03.1996. godine.

[34] Odluka Vrhovnog suda Srbije, broj 93/05 od 21.12.2005. godine.

[35] Odgovor utvrđen na sjednici Odjeljenja za privredne sporove Višeg trgovinskog suda Srbije od 5. i 25.10.i 7. i 14.11.2006. godine.

[36] Vidi: Odluka Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 71 0 P 032060 11 Gž od 21.12.2011. godine.

[37] Član 53. stav 2. ZRSZ.

[38] Dika, M., Knežević G., Stojanović, S., op. cit., str. 197.

[39] Ibid, str. 197.

[40] Ibid, str. 197.

[41] Ibid, str. 197.

[42] Odluka Kantonalnog suda u Tuzli, broj R-185/02 od 15.01.2003. godine, Odluka Vrhovnog suda, broj Gž-26/03 od 19.05.2003. godine, u: Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-1199/05 od 09.05.2006. godine.

[43] Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, broj Rev-1169/01-2 od 20.11.2001. godine, u: Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III – 1482 / 2002 od 21.04.2005. godine.

[44] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 4045/1994-2 od 22.05.1996. godine.

[45] Ibid.

[46] Vidi: Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj II Rev 103/1992-2 od 04.02.1993. godine.

[47] Ibid.

[48] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 285/04-2 od 07.06.2005. godine.

[49] Ibid.

[50] Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr 286/12-2 od 01.04.2012. godine.

[51] Član 3. ZRSZ

[52] Član 28. stav 1. ZRSZ

[53] Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, broj: Rev 1349/09-3 od 12.10.2011. godine

[54] Ibid

[55] Član 28. stav 3. ZRSZ

[56] Član 6. stav 1. ZRSZ

[57] Član 6. stav 2. ZRSZ

[58] E. Muminović, ,,Uzvraćanje i upućivanje dalje u našem novom zakonu o međunarodnom privatnom pravu”, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 31/1983, str. 181.

[59] Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, broj: II Rev-155/1999-2 od 08.07.2003. godine

[60] Službeni list FNRJ, dodatak broj 26/1976.

[61] Čolović, V. (2010) ,,Problem određivanja merodavnog prava po lex loci delicti commissi”, Strani pravni život, Beograd, 1/2010, str. 120.

[62]http://www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/medj_konvencije/default.aspx?id=909&langTag=bs-BA (26.08.2022.)

[63] Član 1. stav 1. Konvencije.

[64] Član 1. stav 2. Konvencije.

[65] Matić, Ž., Međunarodno privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Zagrebu, Zagreb 1982, str. 85.

[66] Collignon-Smit Sibinga, A. (2014) ,,Crossing Borders: What Happens When Rome Meets The Hague”, Journal of Personal Injury Law, 1/2014, str. 16.

[67] Član 6. Konvencije.

[68] Collignon-Smit Sibinga, A., op.cit., str. 14.

[69] Dostupno na: http://www.hcch.net/index_en.php?act=conventions.status&cid=81 (25.08.2022.)

[70] Član 2. Konvencije.

[71] Član 3. Konvencije.

[72] Papettas, J., The Law Applicable to Cross Border Road Traffic Accidents. Dostupno na: http://etheses.bham.ac.uk/5168/1/Papettas14PhD.pdf, str. 193. (25.08.2022.)

[73] Član 28. stav 1. ZRSZ.

[74] E. Essen ‘Convention on the Law Applicable to Traffic Accidents – Explanatory Report’ (HCCH, 1970), u: Papettas, J., op. cit., str. 191.

[75] Ibid, str. 191.

[76] Ibid, str. 191.

[77] Ibid, str. 191.

[78] Ibid, str. 194.

[79] Ibid, str. 194.

[80] http://www.hcch.net/upload/outline19e.pdf

[81] Ibid.

[82] Član 8. Konvencije.

[83] Babić, D., (2009) ,,Rim II – Uredba Europskog parlamenta i Vijeća o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze”, Zbornik 17. savjetovanja o obradi i likvidaciji automobilskih šteta, str. 22.

[84] Ibid, str. 22.

[85] Ibid, str. 22.

[86] Ibid, str. 23.

[87] Ibid, str. 23.

[88] Ibid, str. 23.

[89] Član 7. Konvencije.

[90] Verschraegen, B. ,, Austrian Report”, European Review of Private Law, 1/2012, str. 53.

[91] Član 10. Konvencije.

[92] Član 11. Konvencije.

[93] Član 5. stav 1. Konvencije.

[94] Član 5. stav 2. Konvencije.

[95] Član 5. stav 3. Konvencije.

[96] Član 5. stav 3. Konvencije.

[97] Odluka Općinskog suda u Tuzli, broj: P-1488/88 od 07.12.2010. godine, potvrđena Odlukom Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 32 0 P 052782 11 Gž od 08.04.2011. godine. Odlukom Vrhovnog suda FBiH, broj: 32 0 P 052782 11 Rev od 07.06.2012. godine, revizija se djelimično uvažava, drugostepena presuda preinačava samo u dijelu odluke o kamatama, ali nije utvrđeno postojanje stranog elementa.

[98] Član 1. stav 1. Konvencije

[99] Član 1. stav 2. Konvencije

[100] Član 3. Konvencije

[101] Članom 4. Konvencije propisano je da uz izuzetke iz člana 5, odstupa se od člana 3, u slijedećim slučajevima:

  1. a) Ako je samo jedno vozilo učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi i ako je registrovano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila saobraćajna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost:
  • prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište,
  • prema oštećenome koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila saobraćajna nezgoda,
  • prema oštećenome koji se nalazio na mjestu saobraćajne nezgode izvan vozila, ako je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila.

Ako je bilo više oštećenih, mjerodavno pravo određuje se posebno za svakog od njih.

  1. b) Kad je više vozila uključeno u saobraćajnu nezgodu, odredbe koje su navedene pod a) primjenjuju se samo ako su sva vozila registrirana u istoj državi.
  2. c) Ako su osobe koje su se nalazile izvan jednoga ili više vozila na mjestu saobraćajne nezgode, učestvovale u saobraćajnoj nezgodi, odredbe pod a) i b) primjenjuju se samo ako su te osobe imale redovno boravište u državi registracije. To vrijedi i u slučaju kad su te osobe oštećene saobraćajnom nezgodom.

[102] Ž. Matić, Međunarodno privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Zagrebu, Zagreb 1982, str. 88.

[103] Ibid, str. 88.

[104] Član 2. Odluke o načinu nastavka rada Biroa osiguranja BiH.

[105] Član 3. Odluke o načinu nastavka rada Biroa osiguranja BiH.

[106] Član 4. Statuta Biroa zelene karte BiH.

[107] Član 4. Statuta Biroa zelene karte BiH.

[108] Bilić–Erić, H. (1993). „Međunarodni sustav isprave o osiguranju”, u: B. Vrbanović, (ur.) Zbornik 1. savjetovanja Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb: Hrvatski ured za osiguranje, str. 25, u: J. Đokić, ,, Odnos sistema zelene karte i akata europskog prava osiguranja od automobilske odgovornosti ”, Evropska revija za pravo osiguranja, 3/2018, str. 33.

[109] Ibid, str. 33.

[110] Ibid, str. 33.

[111] Tačka 4. Preambule Kretskog sporazuma.

[112] Član 49. stav 1. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, Službene novine Federacije BiH, br. 57/20 i 103/21.

[113] Član 3. stav 1. tačka v) Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju.

[114] Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 17 0 P 005163 13 Rev od 27.02.2014. godine.

[115] Odluka Vrhovnog suda FBiH, broj 17 0 P 005163 13 Rev od 27.02.2014. godine.

[116] Državni odvjetnik neosnovano smatra da je tuženik „E.“ d.d. M. ne može biti pasivno legitimiran samo zbog toga što je izdao zelenu kartu, jer da zelena karta nije polica osiguranja, a da je za naknadu predmetne štete pasivno legitimiran Hrvatski ured za osiguranje, što da proizlazi iz odredbe čl. 92. Zakona o osiguranju (“Narodne novine”, broj 9/94). Istina je da zelena karta nije polica osiguranja, već se radi o ispravi o osiguranju (čl. 3.d. Londonskog sporazuma), kojom njezin izdavatelj potvrđuje postojanje valjanog osigurateljnog pokrića odgovornost za štete nastale uporabom motornog vozila u inozemstvu, i to prema odredbama pravnog sustava zemlje u koju vozilo ulazi.

Međutim, kako tu ispravu izdaju osiguratelji svojim osiguranicima, ona podrazumijeva i postojanje ugovora o osiguranju iz kojeg proizlazi obveza naknade štete izdavatelja zelene karte prouzročene trećim osobama u inozemstvu motornim vozilom koje se navodi u zelenoj karti.

Stoga zahtjev za naknadu štete oštećenik može podnijeti ne samo nacionalnom uredu za osiguranje kao obrađivačkom uredu u smislu odredbe čl. 3. h. Londonskog sporazuma, već i izdavatelju zelene karte. Sukladno tome, u konkretnom slučaju tužitelj je mogao ostvarivati naknadu predmetne štete kako prema Hrvatskom uredu za osiguranje temeljem odredbe iz čl. 92. Zakona o osiguranju, tako i prema tuženiku kao izdavatelju zelene karte za inozemno teretno vozilo koje je prouzročilo štetu.

Za postojanje pasivne legitimacije tuženika dovoljna je sama činjenica što je on izdao zelenu kartu za to vozilo, pa suprotno navodima u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, nije bilo od odlučnog značaja utvrđivati razlog zbog kojeg je tuženik kao hrvatski osiguratelj izdao zelenu kartu za predmetno inozemno vozilo, za koje je postojao temeljni ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen s inozemnim osigurateljem. (Odluka Vrhovnog suda RH, broj Gzz-143/02-2 od 11. 3. 2003. godine)