PITANJE: Člankom 54. točka 3. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“, br. 26/16 i 89/18) regulirano je da je poslodavac dužan omogućiti radniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, sa tim da se odsustvo od dva dan koristi uz naknadu plaće – plaćeno odsustvo. Pravilnikom o radu JP HT d.d. Mostar, isto je regulirano korištenje dva dana plaćenog dopusta za vjerske i tradicijske potrebe i dva dana neplaćenog dopusta za vjerske potrebe. Da li radnik u zahtjevu za korištenje plaćenog ili neplaćenog dopusta, po navedenim osnovama, mora uz razdoblje korištenja naznačiti i o kojoj vjerskoj ili tradicijskoj potrebi se radi? Do sada nismo imali praksu da se to u zahtjevu navodi, ali imamo saznanja da to radnici iskorištavaju te najčešće koriste sastavljajući dane četvrtak i petak ili ponedjeljak i utorak, tako da to pravo često koriste bez osnova samo da bi dobili više slobodnih dana preko vikenda.