PITANJE: Škola kao Javna ustanova je tužena u svojstvu „štetnika“ zbog prouzrokovanja nematerijalne štete (straha i duševne boli) učeniku te škole, a koju mu je za vrijeme časa prouzrokovao nastavnik. Nastavnik je disciplinski kažnjen, no međutim škola je tužena. Pravni osnov takve tužbe je član 170. str(1.) i čl. 200 Z.O.O. koji glasi „za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu, odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete“. Škola će svakako u skladu sa orijentacionim kriterijima za naknadu nematerijalne štete osporavati utvrđenu visinu potraživanja za strah i bol (vještačenjem), međutim da li ovdje ima osnova za osporavanje promašene ili pogrešne „sumnjive“ pasivne legitimacije? Da li je mogao biti tužen samo radnik (nastavnik) koji je prouzrokovao štetu ili solidarno on i škola? Svjesni smo i činjenice da škola kao preduzeće ima pravo namirenja naknade od radnika regresnom tužbom, ali nas interesuje da li ovdje ima elemenata za osporavanja pasivne legitimacije tužbenog zahtjeva kod nematerijalne štete?