PITANJE: Uposlenica je dana 27.01.2017. godine, u toku radnog vremena pretrpila povredu na radu, te je podvrgnuta liječenju u trajanju od 2 mjeseca. Nakon što joj je liječenje završeno, podnijela je zahtjev rukovodiocu za isplatu jednokratne novčane pomoći u sladu sa Odlukom o plaćama i naknadama uposlenika. Zahtjev imenovane je odbijen uz obrazloženje da je Komisija koja je izvršila vještačenje dokumentacije koja je dostavljena na uvid, zaključila da se oboljenje koje je dijagnosticirano kod uposlenice, ne može svrstati niti u jednu grupu teških bolesti utvrđenih Listom teških oboljenja i teških tjelesnih povreda na osnovu kojih se ostvaruje pravo na naknadu. Smatra da je prilikom odlučivanja o njenom zahtjevu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su povrijeđeni materijalni propisi jer ona nije tražila naknadu za slučaj teške bolesti, nego jednokratnu novčanu pomoć za slučaj povrede na radu. Imenovana je uložila žalbu koja je tada proslijeđena organu koji odlučuje po žalbi. U junu 2023. predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U međuvremenu uposlenici je prestao radni odnos u junu 2019. godine. Da li imenovana ima pravo na jednokratnu novčanu pomoć za slučaj povrede na radu iako više nije uposlenik državne službe, da li je poslodavac bio dužan poslati njenu medicinsku dokumentaciju na vještačenje da bi se utvrdilo o kojoj povredi se radi i da li su novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarila.