PITANJE: Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđeno je da osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti, između ostalog, ima pravo na raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, te na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Ova naknada plaće se određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen. Većem broju radnika zdravstvene ustanove nadležni organ je svojim rješenjima utvrdio status invalida rada II kategorije, uz zabranu noćnog rada. Postupajući po navedim rješenjima, zdravstvena ustanova je utvrdila da u jednom broju slučajeva ne postoji potreba raspoređivanja na drugo radno mjesto, već radnici mogu nastaviti obavljati iste poslove i radne zadatke koje su obavljali prije nastanka invalidnosti, ali uz poštivanje utvrđenih zabrana, dok su u drugim slučajevima, gdje je to ocijenjeno neophodnim, radnici raspoređeni na druga odgovarajuća radna mjesta. Niti jednom od ovih radnika, bez obzira na to jesu li ostali na istom ili su raspoređeni na drugo radno mjesto, nije smanjena plaća. Pritom se pod pojmom „plaća“ podrazumijeva plaća definirana članom 75. stav 2. i člana 76. ZORFBiH, koja se sastoji od osnovne plaće, dijela plaće za radni učinak i uvećane plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad na dan sedmičnog odmora, praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Međutim, jedan dio tih radnika, zbog zabrane noćnog rada, nakon nastanka invalidnosti više ne može raditi u dežurstvu, te i ne ostvaruju pravo na isplatu naknade za dežurstvo. Napominjemo da je članom 181. st. 2. i 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“, br. 46/10, i 75/13), utvrđeno da je dežurstvo poseban oblik rada kada radnik mora biti prisutan u zdravstvenoj ustanovi nakon redovnog radnog vremena, te da ono počinje iza prve ili druge smjene, a završava početkom rada prve smjene. Nadalje, članom 41. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti zdravstva na području Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“, broj 5/17), propisano je da se za rad u dežurstvu isplaćuje naknada i to na način da ona radnim danom, kada dežurstvo traje osam sati, iznosi 7-9% od osnovne plaće radnika, radnim danom pred neradni dan, subotom i nedjeljom, kada dežurstvo traje 16 sati, ona iznosi 10-13,5% od osnovne plaće radnika, a praznikom, kada dežurstvo također traje 16 sati, ona iznosi 15-18% od osnovne plaće radnika. Dakle, naknada za dežurstvo nije sastavni dio plaće prema definiciji ovog pojma iz ZORFBiH, već se radi o naknadi za poseban oblik rada, koja niti jednom radniku ne pripada samo zbog toga što je raspoređen na određeno radno mjesto, već pravo na ovu naknadu može ostvariti samo i jedino ako zaista radi u dežurstvu. Radnik koji ne radi u dežurstvu ne može ni ostvariti ovo pravo, bez obzira da li se radi o radniku kod kojeg je utvrđena invalidnost ili ne. Veliki broj radnika koji nemaju invalidnost nikad ne budu raspoređeni na rad u dežurstvu. Potreba za radom u dežurstvu je promjenljiva kategorija i proces rada se može organizirati i bez ovog posebnog oblika rada (radom u smjenama ili radom u turnusima), te se teoretski može desiti i da potpuno prestane potreba za ovim posebnim oblikom rada. Stoga, smatramo da poslodavac ne bi trebao biti dužan radniku, koji je prije nastanka invalidnosti radio u dežurstvima i ostvarivao pravo na naknadu za taj rad, nastaviti tu naknadu plaćati i nakon nastanka invalidnosti, iako taj radnik više ne radi u dežurstvu. Napominjemo da pritom nije došlo do smanjenja plaće radnika. Imajući u vidu navedeno, da li je zdravstvena ustanova, kao poslodavac, dužna radniku kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti, isplaćivati naknadu u visini razlike između mjesečnih primanja koje je imao prije invalidnosti i mjesečnih primanja koje ima nakon nastanka invalidnosti, u slučaju kada je ta razlika samo i isključivo posljedica činjenice da se tom radniku više ne isplaćuje naknada za rad u dežurstvu, jer mu je rad u dežurstvu zabranjen, a ista naknada mu je prije invalidnosti isplaćivana, ali samo kada je zaista i radio u dežurstvu?