U otvorenom postupku nabavke, ponuda sa najnižom cijenom je potpisana od strane lica za koje je u dostavljenom aktuelnom izvodu iz sudskog registra navedeno: direktor bez ograničenja ovlaštenja do iznosa od 50.000,00 KM, a preko tog iznosa uz saglasnost osnivača društva sukladno Zakonu. Vrijednost ponude je veća od pomenutog iznosa. Ponuda je odbijena, a ponuđač, između ostalog, u svojoj žalbi navodi: „Ograničenja u sudskom registru odnose se na sklapanje ugovora vrijednosti preko određenog iznosa (50.000,00 KM), a samom ponudom se ne sklapa nikakav ugovor niti se stvara obaveza veća od tog iznosa, jer ponuda predstavlja izraz volje za nadmetanjem, pri čemu uopšte nije izvjesno ko će biti pobjednik. Konačni ugovor se sklapa sa pobjednikom nakon procedure izbora, te konačni ugovor predstavlja preuzimanje obaveza, a ponuda to ne predstavlja. Dakle, nisu povrijeđene ni odredbe Zakona o javnim nabavkama, ni odredbe Zakona o obligacionim odnosima, ni Zakona o upravnom postupku. Da nije tako, ne bi se predviđala garancija za ozbiljnost ponude. Čak ni izabrani ponuđač ne mora sklopiti ugovor, i ugovorni organ može da aktivira garanciju. U konkretnom slučaju nesporno je da je dostavljena uredna garancija, i da je pri izdavanju banka već provjerila zakonske pretpostavke za izdavanje garancije… Naravno da ćemo prilikom potpisivanja ugovora predočiti ovlaštenje i to nam je sasvim jasno, ali nikada do sada se nije smatralo niti se moglo smatrati da je podnošenje ponuda isto što i potpisivanje ugovora…“. Da li su navodi osnovani?