Radno vrijeme
Autor članka: Ljiljana Ćehajić, dipl.pravnik
Siže: U ovom tekstu predstavlja se radno vrijeme regulisano zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, u svim aspektima kojima je ono regulisano ili treba biti regulisano drugim propisima i aktima, a koje je bitan element ugovora o radu i od čijeg rasporeda i načina korištenja zavisi ostvarivanje prava koja iz radnog vremena proističu
Ključne riječi: radno vrijeme, puno i nepuno radno vrijeme, skraćeno radno vrijeme, raspored radnog vremena, preraspodjela radnog vremena, sezonski rad, smjena, turnus, prekovremeni rad, noćni rad, rad polovinom punog radnog vremena, rad u dane sedmičnog odmora i dane u koje se po zakonu ne radi, inspekcija rada, zakon, konvencija.
Uvod
Aspekti radnog vremena, koji će biti predstavljeni u daljnjem tekstu, prema mišljenju autora, zaslužuju posebnu pažnju, jer zbog nedorečenosti i neusklađenost zakona koji se dotiču radnog vremena javljaju se različite dileme i različiti pristupi prilikom ostvarivanja prava koja proističu iz rada u radnom vremenu koje je ugovoreno sa poslodavcem.
Evropska socijalna povelja (revidirana) obavezuje zemlje potpisnice da predvide razumno dnevno i sedmično radno vrijeme i radnu sedmicu koja se progresivno smanjuje u mjeri koju dopušta povećanje produktivnosti i drugi relevantni faktori.[1]
Dužina radnog vremena u odnosu na poslove koje radnik obavlja i način na koji se oni obavljaju bitan je element utvrđivanja psihičke i fizičke sposobnosti radnika za rad, a od toga, u krajnjem, zavisi i dobrobit / profit poslodavca. Zbog toga poslodavci, u zakonskim okvirima, treba da preduzimaju mjere da radno vrijeme svedu na mjeru koja je primjerena poslovima, ali koja će očuvati psihičko i fizičko zdravlje radnika.
Pojam radnog vremena
Radno vrijeme je vremenski period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca.[2]
Dužina i raspored radnog vremena su bitni sastavni dijelovi ugovora o radu koji zaključuju radnik i poslodavac.[3]
Za rad u propisanom radnom vremenu poslodavac uplaćuje doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, na osnovu kojih se obračunava staž osiguranja, kao jedan od uslova za ostvarivanje brojnih prava iz radnog odnosa i penzijskog i invalidskog osiguranja.
Šta se još smatra radnim vremenom
Smatra se da je ispunjena obaveza obavljanja poslova za poslodavca u propisanom radnom vremenu, u smislu priznavanja staža osiguranja, i za vrijeme korištenja:
- godišnjeg odmora;
- privremene spriječenosti za rad;
- porođajnog odsustva;
- plaćenog odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
- perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu i
- odsustva sa rada uz saglasnost poslodavca.[4]
Za vrijeme ovih odsustava sa rada poslodavac ili drugi nadležni organ isplaćuje radniku propisanu naknadu plaće, na koju plaća doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, te se i ovi periodi smatraju stažom osiguranja.
Radnim vremenom smatra se i odsustvo žene – dojilje koja, saglasno Zakonu o radu,[5] ima pravo da odsustvuje sa posla dva puta dnevno u trajanju od po sat vremena radi dojenja, do navršene jedne godine života djeteta.
Radnim vremenom smatra se porođajno odsustvo, a ukoliko poslodavac odluči da ženi, pored naknade za porodiljsko odsustvo, isplaćuje naknadu do punog iznosa plaće, što Zakon o radu omogućava i što pojedini posebni zakoni već regulišu (o državnim službenicima i namještenicima), poslodavac onda plaća doprinose na punu plaću, a naknadu od nadležnog organa socijalne zaštite i dio pripadajućih doprinosa refundira od tog organa.
Puno radno vrijeme i nepuno radno vrijeme
Ugovor o radu može se zaključiti za rad sa punim ili nepunim radnim vremenom.
- Puno radno vrijeme
Puno radno vrijeme traje 40 sati sedmično, ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno u kraćem trajanju.
Zakon o radu nije ograničio koliko je najkraće puno radno vrijeme, kao što je u nekim zakonodavstvima u susjedstvu ograničeno skraćivanjem na 36 sati sedmično.
U određenim djelatnostima (npr. zdravstvo) puno radno vrijeme je kolektivnim ugovorom utvrđeno u trajanju od 36 sati sedmično i u pogledu ostvarivanja prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja u potpunosti je izjednačeno sa punim radnim vremenom koje traje 40 sati sedmično.[6]
Iz zakonske formulacije vidljivo je da se dužina trajanja punog radnog vremena kraćeg od 40 sati sedmično može utvrditi i pravilnikom o radu i ugovorom o radu pa je i ovako utvrđeno puno radno vrijeme izjednačeno sa radnim vremenom od 40 sati sedmično.
Saglasno Zakonu o doprinosima Federacije BiH,[7] dužina punog radnog vremena ne utiče na stope doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, sa tim da je minimalna osnovica na koju se plaćaju ovi doprinosi najniža plaća.
Mjesečno i godišnje puno radno vrijeme zavisi od broja radnih dana u mjesecu, odnosno godini.
Broj radnih sati (primjer za 2021. godinu)
| Mjesec | Mjesečni fond sati | Broj radnih dana | Broj dana praznika |
| Januar | 168 | 21 | 1 |
| Februar | 160 | 20 | |
| Mart | 184 | 23 | 1 |
| April | 176 | 22 | |
| Maj | 168 | 21 | |
| Juni | 176 | 22 | |
| Juli | 176 | 22 | |
| August | 176 | 22 | |
| Septembar | 176 | 22 | |
| Oktobar | 168 | 21 | |
| Novembar | 176 | 22 | 1 |
| Decembar | 184 | 23 |
- Raspored punog radnog vremena
Puno radno vrijeme može se rasporediti na pet, odnosno šest radnih dana u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
To znači da 40 sati radne sedmice može biti raspoređeno tako da u petodnevnoj radnoj sedmici radni sati iznose osam sati dnevno, a u šestodnevnoj radnoj sedmici 6,666 radnih sati. Poslodavac može odrediti da npr. pet radnih dana radnici rade po sedam sati, a šesti radni dan pet radnih sati, da se ne bi prekoračio ukupni sedmični fond radnih sati u punom radnom vremenu.
Od radne sedmice zavisi da li će se sedmični odmor radnika koristiti u trajanju od 48 sati ili 24 sata, što je minimalni sedmični odmor radnika koji je poslodavac dužan omogućiti radniku.
- Puno radno vrijeme maloljetnih radnika
Puno radno vrijeme za maloljetne radnike smije biti duže od 35 sati sedmično, a ono se raspoređuje kao i puno radno vrijeme ostalih radnika (petodnevna ili šestodnevna radna sedmica koja ne prelazi 35 sati sedmično).
- Nepuno radno vrijeme
Nepunim radnim vremenom smatra se radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.
Zakon nije odredio koliko je to najkraće nepuno radno vrijeme.
Zakonom o radu Republike Srpske[8] propisano je da nepuno radno vrijeme ne može biti kraće od četvrtine punog sedmičnog radnog vremena, osim ako posebnim propisom nije drugačije propisano pa zbog toga poslodavci koji imaju poslovnice u Republici Srpskoj moraju voditi računa i osigurati primjenu ovih odredaba.
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju[9] propisano je da se vrijeme koje je osiguranik u obaveznom osiguranju proveo na radu sa nepunim radnim vremenom, u skladu sa propisima o radu, računa u staž osiguranja s efektivnim trajanjem srazmjerno radnom vremenu provedenom na radu u odnosu na puno radno vrijeme. To znači da npr. šest mjeseci rada po četiri sata iznosi tri mjeseca efektivnog radnog staža.
Radnik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme.
Prava iz radnog odnosa radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje zavisno od dužine radnog vremena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.[10]
Ove odredbe Zakona o radu usaglašene su sa Konvencijom o radu na nepuno radno vrijeme, 1994. godine, broj 175.
Posebno ističemo član 7. ove konvencije, kojim su obavezane članice da moraju poduzeti mjere u cilju osiguranja da radnici na nepuno radno vrijeme imaju uslove ekvivalentne onima koje imaju uporedivi radnici na puno radno vrijeme u oblastima:
a) zaštite materinstva,
b) okončanja zaposlenja,
c) plaćenog godišnjeg odmora i javnih praznika, te
d) bolovanja,
sa tim da se podrazumijeva da se novčana prava mogu odrediti u proporciji sa radnim vremenom ili zaradom.
Odredbama Zakona o radu implementirane su ove obaveze i šire, i to:
a) odredbe koje se odnose na maloljetne radnike, žene i materinstvo i radnike sa promijenjenom radnom sposobnošću se odnose na sva ova lica, bez obzira da li rade sa punim ili nepunim radnim vremenom;
b) propisuje pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, odnosno najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada,[11] ne praveći razliku da li se rad obavlja u punom ili nepunom radnom vremenu. To znači da je radnik sa nepunim radnim vremenom izjednačen sa radnikom sa punim radnim vremenom u pogledu sticanja prava na godišnji odmor. Osim toga ovaj radnik ima ista prava kao i radnik sa punim radnim vremenom kad su u pitanju javni praznici, zadovoljavanje vjerskih i tradicijskih potreba, plaćeno i neplaćeno odsustvo.
c) naknade za bolovanje pripadaju pod istim uslovima kao i radniku sa punim radnim vremenom, a one su srazmjerne plaći radnika sa nepunim radnim vremenom.
Međutim, odredbe člana 10. Konvencije o radu na nepuno radno vrijeme, koje su propisale da se po potrebi moraju poduzeti mjere u cilju osiguranja da premještaj sa rada na puno radno vrijeme na rad na nepuno radno vrijeme ili obrnuto bude dobrovoljan, u skladu sa nacionalnim pravom i praksom nisu provedene, odnosno Zakonom o radu nije regulisana ova mogućnost osim kroz postupak prijema u radni odnos na način propisan zakonom i provedbenim aktima, odnosno pravilnikom poslodavca.
Zakonom o radu Republike Srpske[12] propisano je da je poslodavac dužan da blagovremeno obavijesti radnike o dostupnosti poslova sa punim i nepunim radnim vremenom, na način i u rokovima utvrđenim opštim aktom. Također, poslodavac je dužan da razmotri zahtjev radnika sa nepunim radnim vremenom za prelazak na puno radno vrijeme, kao i radnika sa punim radnim vremenom za prelazak na nepuno radno vrijeme. Kolektivnim ugovorom uređuje se saradnja i informisanje radnika o poslovima sa punim i nepunim radnim vremenom
Zbog toga poslodavci koji imaju poslovnice u Republici Srpskoj moraju voditi računa i osigurati primjenu ovih odredaba.
- Raspored nepunog radnog vremena
Na radnika sa nepunim radnim vremenom može se primijeniti sedmični raspored radnika sa punim radnim vremenom, ali se može ugovoriti da taj rad, zavisno od broja sati za koje je zaključen ugovor o radu, obavlja sa drugim rasporedom radnog vremena.
Iako je Zakonom o radu ostavljena mogućnost zasnivanja radnog odnosa sa više poslodavaca do punog radnog vremena, to u praksi nije lako ostvarivo. Naime, poslodavci se lako mogu sporazumjeti o rasporedu rada takvog zaposlenog, ali je stvar njihove dobre volje da se radno vrijeme rasporedi tako da radnik stvarno može obavljati poslove kod dva poslodavca u različitim periodima radnog dana
Jedan od niza problema koji se mogu javiti je i pitanje godišnjeg odmora u slučaju rada kod dva ili više poslodavca, što također nije Zakon o radu riješio, već se ostavlja volji poslodavaca da se sporazumiju u kojem će periodu radnik koristiti godišnji odmor i na osnovu rješenja kojeg poslodavca, koje se onda dostavlja i ostalim poslodavcima radi praćenja izvršenja rješenja. Isti je slučaj i sa ishranom u toku rada, prevozom na posao i sa posla, korištenjem odmora u toku rada, itd.
- Srazmjerno ostvarivanje prava iz radnog odnosa
Prava iz radnog odnosa radnik koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje zavisno od dužine radnog vremena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.[13]
Ta srazmjernost odnosi se prvenstveno na zaradu i naknade koja se utvrđuje srazmjerno broju sati rada, u skladu sa članom 5. Konvencije o radu na nepuno radno vrijeme, kojim je propisano da se moraju poduzeti mjere prikladne nacionalnom pravu i praksi u cilju osiguranja da radnici na nepuno radno vrijeme, samo zbog toga što rade nepuno radno vrijeme, ne primaju osnovnu platu koja je, kad se proračuna proporcionalno na osnovu sati, uspješnosti u radu, ili na pojedinačnoj osnovi, niža od osnovne plate uporedivih radnika na puno radno vrijeme, obračunate u skladu s istim metodom.
U pogledu sticanja prava na godišnji odmor, ovi radnici stiču to pravo pod istim uslovima kao i radnici na puno radno vrijeme (poslije šest mjeseci neprekidnog rada), s obzirom da Zakon o radu nije ovo pravo uslovio radom u punom radnom vremenu. Međutim, prilikom korištenja kriterija radnog staža, rad u nepunom radnom vremenu preračunava se u puno radno vrijeme i tako utvrđuje koliko godina staža osiguranja je ostvario taj radnik.
Kod naknade prevoza sa posla i na posao nemoguće je ovu naknadu isplaćivati srazmjerno radnom vremenu, s obzirom da radnik dolazi i odlazi sa posla bez obzira koliko sati radi u jednom radnom danu. Međutim, ako se rasporedom rada utvrdi da radi samo određene dane u sedmici, onda mu naknada pripada samo za te dane.
Naknada za ishranu u toku rada, ako je organizovana ishrana, ne umanjuje se i pripada mu za dane rada. Ako se naknada isplaćuje na dnevnoj bazi u novcu, a radnik radi samo određene dane, pripada mu samo za te dane kada radi, a ako radi svaki radni dan određeni broj sati, onda kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu treba propisati pravo na srazmjernu naknadu.
Naknada za službeno putovanje, osiguranje radnika i dr. pripada im kao i ostalim radnicima.
Odmor u toku rada pripada im ako rade više od šest sati dnevno, a kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu treba propisati, za rad u kraćem dnevnom trajanju, srazmjeran odmor u toku rada.
U pogledu mjera i postupaka zaštite na radu, odnosno zaštite zdravlja i sigurnosti na radu nema razlike od ostalih radnika.
Zakonom o radu provedene su predložene mjere iz člana 4. Konvencije o radu na nepuno radno vrijeme, kojim je propisano da se moraju poduzeti mjere da radnici na nepuno radno vrijeme imaju istu zaštitu kao i uporedivi radnici na puno radno vrijeme u odnosu na:
a) pravo na organizaciju, pravo na kolektivno pregovaranje i pravo na postupanje kao radničkih predstavnika;
b) profesionalnu sigurnost i zdravlje;
c) diskriminaciju u zapošljavanju i zanimanju.
Preraspodjela radnog vremena
- Preraspodjela radnog vremena i sezonski poslovi
Zakonom o radu propisana je mogućnost preraspodjele radnog vremena, ukoliko to priroda posla dozvoljava, na način da se puno i nepuno radno vrijeme može preraspodijeliti tako da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena, sa tim da prosječno radno vrijeme u toku trajanja preraspodjele ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove najduže 60 sati sedmično.[14]
Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.
Zakonom o radu nisu detaljnije razrađeni načini preraspodjele radnog vremena, već je to prepušteno kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu, odnosno ugovorima o radu.
Iz dosadašnje prakse poznato je da preraspodjela radnog vremena može biti utvrđena na način da se npr. šest mjeseci radi duže od punog radnog vremena, a ostali period godine kraće od punog radnog vremena, odnosno da se u periodu kada se poslovi, zbog povećanog obima ili prirode posla, obavljaju sezonski (poljoprivreda, građevinarstvo, ugostiteljstvo i sl.), u vremenu sezone radi duže, a u drugom periodu kraće, sa tim da se zadovolje propisani uslovi u pogledu sedmičnog i godišnjeg fonda radnih sati radnika.
Također, preraspodjela radnog vremena može se uvesti za cijeli proces rada ili dijelove procesa rada kod poslodavca, odnosno za sve radnike ili samo neke radnike obuhvaćene određenim procesom rada, a na ostale radnike se primjenjuje već utvrđeni raspored radnog vremena.
O uvođenju preraspodjele radnog vremena, poslodavac je dužan donijeti pisanu odluku koju dostavlja radniku.
S obzirom da zakonom nije određen rok za dostavljanje odluke, pravilnikom o radu treba propisati rok, koji mora biti primjeren da bi radnik mogao organizovati svoj porodični život sa novim obavezama u pogledu radnog vremena.
Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom.
Rad u preraspodijeljenom radnom vremenu evidentira se u evidenciji radnog vremena koju vodi poslodavac na način da se evidentiraju sati punog dnevnog radnog vremena u skladu sa Zakonom o radu, a sati rada koji prelaze puno radno vrijeme se „rezervišu“ u napomeni. Prilikom obračuna plaće radnika, obračunava se plaća kao da je radio puno radno vrijeme, a rezervisani sati ulaze u obračun plaće u period kada radnici rade kraće od punog radnog vremena.
Kad su u pitanju sezonski poslovi, koji također zahtijevaju preraspodjelu radnog vremena i kada poslodavac, pored već zaposlenih radnika, zaključuje ugovor o radu na određeno vrijeme sa novim radnicima (sezonski radnici), u tom slučaju ovim radnicima se u evidenciji radnog vremena upisuju stvarni sati rada i obračunava plaća za sve sate rada.
Također, zaposleni kome je prestao radni odnos prije isteka vremena za koje se vrši preraspodjela radnog vremena ima pravo da im se časovi prekovremenog rada preračunaju u puno radno vrijeme i priznaju u staž osiguranja.
Zakon o radu zabranjuje rad u preraspodijeljenom radnom vremenu, ukoliko na njega nisu pristali svojom pisanom izjavom: maloljetnom radniku, trudnici, majci, odnosno usvojitelju djeteta do tri godine života, kao i samohranom roditelju, samohranom usvojitelju i licu kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta.
Zakon o radu ne reguliše pitanje trajanja odmora u toku rada u preraspodijeljenom radnom vremenu, pa način i vrijeme korištenja odmora u toku rada treba biti uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
S obzirom da vrijeme korištenja odmora u toku rada ne ulazi u radno vrijeme, zavisno od vrste i težine poslova, vremenskih uslova i sl. poslodavac treba odrediti ovaj odmor duži od 30 minuta ili više puta u toku radnog dana.[15]
Što se tiče dnevnog odmora (odmora između dva radna dana), Zakon o radu propisuje da za vrijeme rada na sezonskim poslovima, radnik ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 10 sati neprekidno, a za maloljetne radnike u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno.[16]
- Rad u turnusu
Kada je u pitanju preraspodjela radnog vremena, posebno je interesantan rad u turnusu, odnosno po vremenskom redoslijedu 12-24-12-48 (tj. 12 sati rada, pa 24 odmora, pa 12 sati rada pa 24 sata odmora i tako ukrug). Rad u turnusu uglavnom je regulisan granskim kolektivnim ugovorima.
Primjer iz jednog kolektivnog ugovora: „Radom u turnusu smatra se rad prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji se obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48.“
- Rad u smjenama i noćni rad
Rad u smjenama je organizacija rada kod poslodavca prema kojoj se zaposleni na istim poslovima smjenjuju prema utvrđenom rasporedu, pri čemu izmjena smjena može da bude kontinuirana ili sa prekidima tokom određenog perioda dana ili nedjelja. On se odnosi i na rad sa punim i nepunim radnim vremenom, odnosno radno vrijeme ne smije preći propisano puno ili nepuno radno vrijeme, a sati koji su ostvareni preko punog radnog vremena smatraju se prekovremenim radom.
Rad u smjenama ne smatra se preraspodjelom radnog vremena u smislu Zakona o radu, pa se na njega ne odnose zabrane koje se odnose na rad u preraspodijeljenom radnom vremenu.
Smjenski rad je rad koji se odlikuje naizmjeničnim promjenama smjena u toku jedne nedjelje ili mjeseca.
Direktive (uputstva) Evropske unije su jedine koje definišu smjenski rad kao „svaki metod organizacije rada u smjenama pomoću koga radnik slijedi bilo kog drugog na istom radnom mjestu, u skladu s određenim obrascem, uključujući obrazac rotiranja, koji može biti neprekidan ili sa prekidima, iziskujući potrebu da radnik radi u različito vrijeme tokom određenog perioda dana ili noći“.
Način obavljanja rada u smjenama nije regulisan Zakonom o radu, ali se pominje kod regulisanja noćnog rada.
Kako navedena domaća regulativa ne daje preciznije pojašanjenje smjenskog rada, ostavlja se poslodavcu da svojim opštim aktom (kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu) utvrdi šta se smatra smjenskim radom.
Dakle, to je autonomno pravo poslodavca koji sam određuje, zavisno od svojih potreba, odnosno organizacije i potreba procesa rada, da li će se rad obavljati u dvije, tri ili četiri smjene.
Zakon o radu ne predviđa posebnu naknadu za rad u smjenama, ali propisuje naknadu za noćni rad radnika kada je noćna smjena dio smjenskog rada, u procentu utvrđenom kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, kao obavezni dio plaće radnika.[17]
Primjeri organizacije smjena iz jednog kolektivnog ugovora: „Radom u smjenama smatra rad u trajanju od 8 sati, tj. u I. smjeni od 6 do 14 sat, II. smjeni od 14 do 22 sata ili III. smjeni od 22 do 6 sati.“
„Smjenski rad – 2 dana od 6 do 14 sat (I. smjena), 2 dana od 14 do 22 sat (II. smjena), 2 dana od 22 do 6 sati (III. smjena) te 2 dana slobodna.“
Noćnim radom smatra se rad u vremenu između 22.00 sata uvečer i 6.00 sati ujutro idućeg dana, a u poljoprivredi između 22.00 sata i 5.00 sati ujutro idućeg dana, ako za određeni slučaj zakonom, propisom kantona ili kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
Ako je rad organiziran u smjenama koje uključuju i noćni rad mora se osigurati izmjena smjena tako da radnik u noćnoj smjeni radi uzastopno najduže jednu sedmicu.[18]
Noćnim radom za maloljetne radnike u industriji smatra se rad u vremenu između 19.00 sati uvečer i 7.00 sati ujutro idućeg dana, a za maloljetne radnike koji nisu zaposleni u industriji, rad u vremenu između 20.00 sati uvečer i 6.00 sati ujutro idućeg dana.
Zakonom o radu zabranjen je noćni rad maloljetnika, osim kada je moguće maloljetnog radnika privremeno izuzeti od zabrane noćnog rada u slučaju havarija, više sile i zaštite interesa Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu saglasnosti inspekcije rada kantona.
Također, zabranjen je noćni rad trudnica počev od šestog mjeseca trudnoće, majki i usvojitelja, kao i lica kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, i to do navršene dvije godine života djeteta.[19]
- Skraćeno radno vrijeme
Evropska socijalna povelja (revidirana) obavezuje zemlje potpisnice da tamo gdje još uvijek nije moguće eliminisati ili dovoljno smanjiti rizike od povređivanja ili obolijevanja na radnom mjestu predvide ili skraćenje radnog vremena ili dodatne plaćene neradne dane za radnike koji se bave tim zanimanjima.
Zakonom o radu,[20] ali i Zakonom o zaštiti na radu posebno je regulisano skraćivanje radnog vremena na poslovima na kojima, uz primjenu mjera sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja.
Radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika, a poslovi na kojima se radno vrijeme skraćuje i trajanje radnog vremena utvrđuju se pravilnikom o sigurnosti i zdravlju na radu, u skladu sa zakonom.
O skraćivanju radnog vremena odlučuje federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad na zahtjev poslodavca, inspektora rada ili sindikata, a na osnovu stručne analize izdate od ovlaštene stručne organizacije, u skladu sa zakonom.
Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi sa radom, skraćeno radno vrijeme u smislu ovog člana izjednačava se sa punim radnim vremenom.
Zakonom o zaštiti na radu[21] propisano je da, kada su na određenom radnom mjestu takvi uvjeti da usprkos primjeni mjera zaštite na radu i dalje postoji preostali rizik i prijetnja od obolijevanja, tj. invaliditeta, poslodavac je dužan poduzeti mjere za sprečavanje bolesti, tj. nastanka invaliditeta ili daljne pogoršanje bolesti radnika.
U navedenim slučajevima radno vrijeme se skraćuje razmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i na radnu sposobnost radnika, u skladu sa zakonom.
Poslovi na kojima se radno vrijeme skraćuje i trajanje radnog vremena utvrđuju se internim aktom poslodavca o zaštiti na radu, na temelju akta o procjeni rizika i stručnog nalaza ovlaštene organizacije.
Za poslove koji su internim aktom o zaštiti na radu i ugovorom o radu utvrđeni kao poslovi sa povećanim rizikom postupak za raspoređivanje radnika na te poslove, uvjete rada i zdravstveni nadzor propisuje federalni ministar rada u suradnji sa federalnim ministrom zdravstva.
O skraćivanju radnog vremena odlučuje ministarstvo, u skladu sa propisom federalnog ministra nadležnog za poslove rada. Pojam „ministarstvo“ odnosi se na Federalno ministarstvo rada i socijalne politike.[22]
S obzirom da je Zakonom o radu propisano da o skraćivanju radnog vremena odlučuje federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad, očekuje se da propisom federalnog ministra rada bude precizno otklonjena ova razlika ili utvrdi da se primjenjuje princip lex posterior derogat legi priori ili da se primjenjuje Zakon o zaštiti na radu kao lex specialis za poslove sa povećanim rizikom.
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se kao vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom podrazumijeva i vrijeme koje je osiguranik proveo na radu sa nepunim radnim vremenom, ako je radno vrijeme, u skladu sa propisima o radu, izjednačeno sa punim radnim vremenom,[23] što je i izjednačeno Zakonom o radu.
Međutim, citiranim propisima nije utvrđena granica do koje se radno vrijeme može skraćivati, te nije regulisano da li se ovi poslovi mogu obavljati u preraspodijeljenom radnom vremenu ili se može uvesti i prekovremeni rad. (U Republici Srbiji ovo skraćivanje je najviše 10 sati sedmično, a izričito je zabranjena preraspodjela radnog vremena i prekovremeni rad.)
Rad sa polovinom punog ili nepunog radnog vremena
Ovaj rad predstavlja jednu od zaštitnih mjera propisanih Zakonom o radu, radi zaštite žena i roditeljstva (majka, otac, usvojilac i lice kojem je dijete povjereno na čuvanje i odgoj).
To su:
- Rad sa polovinom punog radnog vremena nakon isteka porođajnog odsustva, najmanje do jedne godine života – pravo da radi polovinu punog radnog vremena, a za blizance, treće i svako sljedeće dijete pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta.[24]
- Rad sa polovinom punog radnog vremena nakon isteka porođajnog odsustva do tri godine života djeteta, ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana briga i njega.[25]
- Rad sa polovinom punog radnog vremena roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta), koji ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove.[26]
Za rad sa polovinom punog radnog vremena licu koje koristi ovo pravo pripada plaća, a za preostale sate do punog radnog vremena pripada mu naknada, u skladu sa posebnim propisima (Federalni i kantonalni zakoni kojima se regulišu prava porodice sa djecom).
Doprinose na plaću za rad sa polovinom punog radnog vremena plaća poslodavac, a ako je niža od najniže plaće, plaća doprinose na najnižu plaću, dok doprinose na naknadu plaće plaća organ koji isplaćuje naknadu.
Kako naknada plaće jednom od roditelja sa težim smetnjama u razvoju nije propisana ni federalnim ni kantonalnim zakonom, u Kantonu Sarajevo propisano je da tu naknadu plaća poslodavac, dok ne bude propisana posebnim zakonom. Nema smetnji da se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu propiše ova naknada na isti način.
Rad sa polovinom punog radnog vremena smatra se radom sa punim radnim vremenom u smislu priznavanja staža osiguranja i drugih prava ovih radnika u skladu sa Zakonom o radu.
Prekovremeni rad
Prekovremeni rad je rad duži od punog radnog vremena.
U slučaju više sile (požar, potres, poplava), iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim hitnim slučajevima neophodne potrebe, radnik je, na zahtjev poslodavca, obavezan da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad).[27]
Iz zakonske formulacije proističe da se prekovremeni rad ne može narediti radniku koji radi sa nepunim radnim vremenom, sa skraćenim radnim vremenom i ženi, odnosno roditelju, staratelju ili licu kojem je dijete povjereno na čuvanje i odgoj, koje radi sa polovinom punog radnog vremena, pored lica za koja je propisana zabrana (maloljetnici) ili zabrana ukoliko na to pismeno ne pristanu.
Što se tiče dužine trajanja prekovremenog rada, Zakon o radu propisuje da prekovremeni rad ne može da traje duže od osam sati sedmično, ali ne duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine.
Ako prekovremeni rad radnika traje duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine, o prekovremenom radu poslodavac obavještava nadležnu inspekciju rada, koja će zabraniti prekovremeni rad uveden suprotno odredbama zakona.
Prekovremeni rad predstavlja izuzetak u opravdanim, zakonom propisanim situacijama, dakle može da se uvede samo u izuzetnim slučajevima, za posao koji nije mogao unaprijed da bude predviđen.
Institut prekovremenog rada često je predmet zloupotreba, kako od strane poslodavca tako i radnika, odnosno poslodavac ga uvodi i iz razloga koji nisu zakonom ili pravilnikom o radu propisani kao opravdani razlozi za njegovo uvođenje, naređuje ga u dužem trajanju od zakonom propisanog, rješenjem o prekovremenom radu „nagrađuje“ radnika za neke druge poslove koje je obavio, nije regulisao „druge hitne slučajevima neophodne potrebe“ pa ih određuje proizvoljno radi uvođenja prekovremenog rada i sl.
Kako zakonodavac nije razradio šta se smatra „zahtjevom poslodavca“ da radnik radi prekovremeno, pojavljuju se i različita tumačenja, koja bi se izbjegla regulisanjem načina zahtijevanja prekovremenog rada.
S obzirom na razloge, zahtjev poslodavca može biti usmeni, a nakon toga potvrđen, u propisanom roku, s utvrđenim brojem sati prekovremenog rada – pismenim rješenjem. Drugi način je izdavanjem pismenog rješenja o prekovremenom radu radi obavljanja poslova koji jesu hitni, ali se ne moraju izvršavati na osnovu usmenog zahtjeva (npr. iznenadno povećanje obima posla), kojim se tačno utvrđuje koliko sati prekovremenog rada je potrebno za obavljanje tog posla i koliko radnika je obuhvaćeno tim rješenjem.
Nije dozvoljen prekovremeni rad maloljetnom radniku.
Nije dozvoljen prekovremeni rad trudnici, majci, odnosno usvojitelju djeteta do tri godine života, kao i samohranom roditelju, samohranom usvojitelju i licu kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta bez njene pisane izjave o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
Nadležnu inspekciju rada će zabraniti prekovremeni rad uveden suprotno odredbama zakona i u slučaju prekoračenja sedmičnog prekovremenog rada i zabranjenog prekovremenog rada maloljetnika i ostalih kategorija lica koja nisu dala pismenu saglasnost za dobrovoljni prekovremeni rad.
- Rad u dane kad se po zakonu ne radi
Rad u dane kad se po zakonu ne radi moguć je kod rada u smjenama, u turnusu, rada u preraspodijeljenom radnom vremenu, odnosno kad nije moguće prekidanje rada iz tehničko-tehnoloških razloga.
Ukoliko bi radnik radio na dan praznika ili nekog drugog dana za koji je zakonom određeno da se ne radi, za takav rad pripada mu uvećanje plaće za procenat propisan kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.[28]
- Rad u dane sedmičnog odmora
Radniku se mora obezbijediti sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno.
Ukoliko bi radnik radio na dan sedmičnog odmora, za takav rad pripada mu uvećanje plaće za procenat propisan kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Pored toga, radniku koji je radio na dan svog sedmičnog odmora poslodavac je dužan osigurati jedan dan odmora u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i radnika koji ne može biti duži od dvije sedmice.[29]
Treba napomenuti da se od radnika može tražiti da radi na dan svog sedmičnog odmora samo u slučaju više sile, vanrednog povećanja obima posla ukoliko poslodavac ne može primijeniti druge mjere, sprečavanja gubitka kvarljive robe, kao i u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
I u ovom slučaju uočene su zloupotrebe i traženje od radnika da radi na dan sedmičnog odmora i u slučajevima koji nisu propisani zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, posebno u odnosu na formulaciju „kao i u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu“.
[1] Član 2. Evropske socijalne povelje (revidirane).
[2] Član 35. stav (1) Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 26/16 i 89/18).
[3] Član 24. stav (1) tačka g) Zakona o radu.
[4] Član 23. Zakona o radu.
[5] Zakon o radu.
[6] Član 36. st. (1) i (2) Zakona o radu.
[7] Zakon o doprinosima Federacije BiH („Službene novine FBiH“, br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 48/01 – dr. zakon, 1/02, 17/06, 14/2008, 91/2015, 104/16 i 34/18).
[8] Član 41. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/16 i 66/18).
[9] Član 26.stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj 13/18).
[10] Član 36. Zakona o radu.
[11] Član 48. Zakona o radu.
[12] Član 42. st. (3), (4) i (5) Zakona o radu RS.
[13] Član 36. Zakona o radu.
[14] Član 39. Zakona o radu.
[15] Član 44. Zakona o radu.
[16] Član 45. stav (2) Zakona o radu.
[17] Član 76. Zakona o radu.
[18] Član 40. Zakona o radu.
[19] Član 41. stav (5) i član 42. Zakona o radu.
[20] Član 37. ZOR.
[21] Član 71. i 72. Zakona o zaštiti na radu („Službene novine Federacije BiH“, broj 79/20).
[22] Član 7. stav (4) Zakona o zaštiti na radu.
[23] Član 25. stav (2) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
[24] Član 63. Zakona o radu.
[25] Član 64. Zakona o radu.
[26] Član 69. Zakona o radu.
[27] Član 38. Zakona o radu.
[28] Član 76. Zakona o radu.
[29] Član 46. i 76. Zakona o radu.
Pogledajte i ostale Novosti.
Više informacija o radnom vremenu bit će i na našem interaktivnom webinaru:
Aneks ugovora o radu ili otkaz sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu