Preskoči na glavni sadržaj Preskoči na pretragu

Utvrđivanje broja članova porodičnog domaćinstva kod fakturisanja isporuke pitke vode – studija slučaja – dr. Faruk Latifović

UTVRĐIVANJE BROJA ČLANOVA PORODIČNOG DOMAĆINSTVA KOD FAKTURISANJA ISPORUKE PITKE VODE

Utvrđivanje broja članova porodičnog domaćinstva kod fakturisanja isporuke pitke vode – studija slučaja – dr. Faruk Latifović

Utvrđivanje broja članova porodičnog domaćinstva kod fakturisanja isporuke pitke vode – studija slučaja

 

Autor članka: dr Faruk Latifović[1]

„Ja sam za istinu, bez obzira ko to govori.

Ja sam za pravdu, bez obzira na to ko je za ili protiv.“[2]

Sažetak: Javno komunalno preduzeće „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Tuzla je, u februaru 2021. godine, izmijenilo formalni obrazac ugovora o pružanju usluge isporuke pitke vode, tako što se, ubuduće, neće tražiti utvrđivanje broja članova porodičnog domaćinstva, kod objekata kolektivnog stanovanja, isključivo putem pismene izjave predstavnika etažnih vlasnika. U radu se iznosi pozadina i konsekvenca takve izmjene.

Ključne riječi: ugovor, komunalne djelatnosti, isporuka vode, zaštita potrošača, zaštita ličnih podataka

 

  1. UVOD

Nema nikakve dileme da nije moguće zamisliti normalno funkcionisanje savremenog društva i savremene države bez adekvatnih komunalnih službi. Otuda ide i vrlo jasna zakonska odredba – komunalne djelatnosti su od javnog društvenog interesa[3] i obavljaju se kao javne službe.[4]

Općine i gradovi osiguravaju obavljanje komunalnih djelatnosti,[5] a to se čini putem javnog preduzeća za obavljanje komunalnih djelatnosti, ili putem pravnog ili fizičkog lica na osnovu ugovora o povjeravanju komunalnih poslova, ili putem pravnog lica na osnovu ugovora o koncesiji,[6] ili preko aranžmana javno – privatnog partnerstva[7].[8] Dakle, pružalac usluge jeste preduzeće kojem općina, odnosno grad, putem nekog od pobrojanih aranžmana, povjeri obavljanje konkretnih komunalnih usluga.

Komunalne djelatnosti, između ostaloga, obuhvataju i uslugu snabdijevanja pitkom vodom.[9] Snabdijevanje pitkom vodom obuhvata poslove zahvatanja, prečišćavanja, kontrole kvaliteta i distribucije vode za piće vodovodnom mrežom sve do mjernog instrumenta korisnika, uključujući i mjerni instrument, odnosno zajednički mjerni instrument kod objekata kolektivnog stanovanja, kao i održavanja hidranata.[10] S tim u vezi su i poslovi daljeg upravljanja vodama tj. poslovi odvođenja i prečišćavanja otpadnih voda, a to su poslovi skupljanja, odvođenja i prečišćavanja otpadnih voda od priključaka korisnika na zajedničku kanalizacionu mrežu, odnosno od prvog kontrolnog okna, tretman otpadnih voda u uređaju za prečišćavanje, crpljenje, odvoz i zbrinjavanje fekalija iz septičkih jama, te odvođenje atmosferskih voda.[11]

Odlukom o komunalnim djelatnostima općine Tuzla povjereno je obavljanje komunalnih usluga snabdijevanja pitkom vodom, odnosno odvođenja i prečišćavanja otpadnih voda vlastitom preduzeću i.e. javnom komunalnom preduzeću „Vodovod i kanalizacija” d.o.o. Tuzla.[12]

 

  1. PLAĆANJE KOMUNALNE USLUGE

Naravno, svaku pruženu uslugu treba platiti (Friedman-ova ekonomska krilatica „Nema besplatnog ručka!”). Ko treba platiti uslugu snabdijevanja pitkom vodom? Nju treba da plati njen korisnik.[13] Ko se onda smatra korisnikom komunalne usluge? Korisnik komunalne usluge jeste vlasnik nekretnine ili korisnik nekretnine kada je to vlasnik ugovorom prenio[14] na korisnika.[15] Načelno, za zasnivanje dužničko – povjerilačkog odnosa bi trebalo zaključiti ugovor između davaoca i korisnika komunalne usluge. Ovo slijedi iz opštih pravila obligacionog prava[16] i specijalnih pravila potrošačkog prava[17]. Uostalom, još bi stari Rimljani kazali: „Omnis enim obligatio vel ex contractu nascitur vel ex delicto“ (lat. Svaka obveza nastaje ili iz ugovora ili iz delikta). I zaista, duboko smo uvjereni da bi komunalna preduzeća trebala biti mnogo proaktivnija u sklapanju tih ugovora, kao i u ustrojavanje ažurne evidencije korisnika usluga. Tako bi se mogli uspostaviti jasni odnosi na bazi razmjene uzajamnih činidbi. Međutim, zakonodavac[18] i sudska praksa[19] zauzimaju stav da se dužnikom – za plaćanje usluge isporučene vode – može smatrati, kako ugovorni, tako i stvarni korisnik.

 

  1. OBRAČUN CIJENE USLUGE SNABDIJEVANJA PITKOM VODOM KOD OBJEKATA KOLEKTIVNOG STANOVANJA

Obračun utrošene pitke vode u domaćinstvima se vrši putem mjernih uređaja (tzv. vodomjera, brojila).[20] Mjerna jedinica jeste kubni metar (m3).[21] Na taj način izmjerena količina isporučene vode će biti osnovica za sve dalje izračune.

Utvrđena količina isporučene pitke vode se množi sa utvrđenom cijenom pitke vode. Također, ona se množi i sa utvrđenom cijenom za odvođenje otpadnih voda. To su prve dvije, i u isti mah, glavne stavke na računima za vodu. Na to se dodaju dvije posebne vodne naknade (naknada za iskorištenje voda i naknada za zaštitu voda).[22] Sabira se i naknada za održavanje vodomjera (jedino je ova stavka fiksna i njen iznos nije u korelaciji sa količinom isporučene vode). Na kraju, na ukupan iznos se dodaje porez na dodanu vrijednost po jedinstvenoj stopi od 17%.[23] Ova metoda[24] jeste opšte pravilo izračuna cijene ostvarene komunalne usluge isporuke pitke vode.[25]

Prema izričitoj odredbi iz Općih uslova, objekti koji se sastoje od niza stambenih jedinica u vertikalnom smislu (kolektivni stambeno-poslovni objekti), moraju imati samostalne glavne vodomjere za svaku zasebnu cjelinu objekta – ulaze.[26] Količina pružene usluge snabdijevanja pitkom vodom mjeri se i očitava na glavnom vodomjeru, a cijena usluge obračunava se prema očitanoj potrošnji metara kubnih vode.[27] Navedeni glavni vodomjeri postoje kod svakog kolektivnog stambeno-poslovni objekti (kolokvijalno: zgrade).

Problem, međutim, nastupa kod utvrđivanja pojedinačnih obaveza etažnih vlasnika. Ukupna količina isporučene vode za sve stanare zgrade se zna. Ona ne bi trebala, u pravilu, biti sporna. Nju je evidentirao glavni vodomjer. Poznata je i ukupna cijena za isporučenu količinu vode u tim objektima (ona se dobiva množenjem pojedinačne cijene iskazane u konvertibilnim markama po kubnom metrom sa ukupnom potrošnjom iskazanom u kubnim metrima).

Ali, koliko sada treba da plati svaki etažni vlasnik? Koliko treba da plati vlasnik prvog stana na prvom spratu, desetog stana na trećem spratu i 24. stana na šestom spratu? Drugim riječima, poopćavamo pitanje koje postavljamo: kako doznati njihov omjer potrošnje u ukupnom zbiru potrošnje za cijelu zgradu, pa sljedstveno tome kako znati koliki je tačan iznos njihovog mjesečnog računa za vodu? To je često izvor sporenja.

U zadnje vrijeme se kod novih zgrada još prilikom izgradnje, prije useljenja, ugrađuju tzv. interni vodomjer za svaku etažnu jedinicu (stan ili polovni prostor). Tada, pored naprijed pomenutog samostalnog glavnog vodomjera, postavljenog na pripadajućoj cijevi koja se spaja sa uličnog vodovoda, lociranog ispred zgrade i namijenjenog za cijelu zgradu, iza kojega se grana interna (zgradina) vodovodna instalacija, postoji po još jedan vodomjer, ali sada unutar same zgrade, postavljen na svakom odvojku interne vodovodne instalacije, za svaku etažnu jedinicu ponaosob. Interni vodomjer je – za razliku od glavnog vodomjera koji je u vlasništvu davaoca usluge – u vlasništvu korisnika usluge.[28] Ovaj interni vodomjer treba da osigura tačan izračun količine isporučene pitke vode za svaku pojedinu stambenu ili poslovnu jedinicu, a na osnovu tog ulaznog podataka se ima utvrditi novčana cijena isporučene vode za tu jedinicu. Time se, na jednostavan način, rješava taj problem. Svako želi da zna iznos svoje potrošnje, da plati samo ono što je on potrošio i uopće da upravlja svojim troškovima. U tome nema ništa loše. Naprotiv. U pravilu bi svaka etažna jedinica trebala imati svoj interni vodomjer. I trend ugradnje internih brojila je zaživio tek zadnjih decenija. To važi, po pravilu, samo za novije zgrade. Kod starijih zgrada, međutim, i dalje postoji samo glavni vodomjer.

Pitanje koje ostaje bez odgovora jeste – zašto interni vodomjeri nisu odmah postavljani, prilikom izgradnje starijih zgrada? Ako se mogu sada ugrađivati, zašto se tada nisu ugrađivali? Kada se moglo ugraditi pojedinačno brojilo („sat“) za struju, zašto se nije kupilo pojedinačno brojila i radi računanja isporuke pitke vode? Bilo kako bilo, njih je moguće, sada, naknadno, ugraditi i kod starijih zgrada.[29]

 

  1. PROBLEMSKO PITANJE: OBRAČUN CIJENE USLUGE SNABDIJEVANJA PITKOM VODOM SVAKOG ETAŽNOG VLASNIKA

Uvodimo dalje čitaoca u problem. Upravo smo objasnili metod obračuna vode preko samostalnog glavnog vodomjera za zgradu (tako se dobiva iznos količine vode isporučen cijeloj zgradi/ulazu) i internog vodomjera za etažnu jedinicu (tako se dobiva iznos količine vode isporučen konkretnoj etažnoj jedinici). Na svim zgradama imaju glavni vodomjeri, ali kod pojedinih zgrada nisu, ama baš za svaku etažnu jedinicu, ugrađeni interni vodomjeri.

Postavlja se problemsko pitanje: kako utvrditi tačan iznos potrošnje, u obračunskom periodu, za svakog pojedinog korisnika komunalnih usluga, u zgradi? Jedini podatak kojim komunalno preduzeće raspolaže jeste podatak potrošnje koji je dobiven očitanjem glavnog vodomjera.

Prema Općim uslovima, bilo bi potrebno taj podatak ukupne potrošnje za cijelu zgradu (koji je dobiven očitavanjem potrošnja glavnog vodomjera), rasporediti, na svakog pojedinog korisnika usluge, prema broju prijavljenih članova domaćinstva, kod svakog tog korisnika usluge.[30] Navodimo primjer, ukoliko je ukupna potrošnja u 120 kubika, a u njoj stanuje 30 lica (računajući i korisnike i članove njihovih porodičnih domaćinstava), onda bi svako od njih trebao da plati potrošena 4 kubika vode (ukoliko u nekom stanu, stanuje korisnik i pet članova domaćinstva, onda bi korisniku bio ispostavljen račun za šest članova koji su potrošili po 4 kubika vode, odnosno ukupno 24 kubika vode).

Na ovaj način dolazimo do ključnog pitanja koje je i bilo povod pisanja ovog rada – kako pouzdano utvrditi broj članova porodičnog domaćinstva? To je pitanje regulisano članom 49. Općih uslova. Zbog značaja ovog pitanja citiraćemo cijeli član:

„Član 49.

(1) Davalac usluge dužan je voditi evidenciju o korisnicima i broju prijavljenih članova domaćinstva kod pojedinog korisnika usluge.

(2) Broj članova domaćinstva kod pojedinog korisnika usluge utvrđuje se na osnovu pisane izjave upravitelja zgrade ili predstavnika suvlasnika. Davalac usluge ovlašten je broj članova kod pojedinog korisnika usluge utvrditi i na drugi način.

(3) Ovlaštene osoba iz stava 2. ovog člana dužna je promjenu broja članova domaćinstva kod pojedinog korisnika usluge prijaviti davaocu najkasnije do 15. dana u tekućem mjesecu, a da bi ona imala učinka u tom mjesecu.“

Dakle, postoje dva modela utvrđivanja tačnog broj članova domaćinstva, kod svakog pojedinog korisnika usluge, u zgradi u kojoj se potrošnja jedino može izmjeriti preko glavnog (zgradinog) vodomjera. Prema prvom modelu, potrebno je da upravitelj zgrade[31] ili predstavnik etažnih suvlasnika[32] dostave pismenu izjavu o broju članova porodičnog domaćinstva. Drugi model je fleksibilniji, on daje mogućnost da se tačan broj članova porodičnog domaćinstva, kod svakog pojedinog korisnika usluge, utvrdi i na drugi način.[33]

 

  1. ISTORIJA PREDMETA

Svrha studije slučaja jeste pokušati razumjeti sve varijable koje utječu na konkretnu situaciju i pokušati razumjeti njihove korelacije. Izložili smo pravni okvir našeg slučaja. Izložićemo sada i činjenice koje su dovele do građanskog i upravnog spora.

Tokom 2011. godine, korisnik usluge snabdijevanja pitkom vodom (dalje: korisnik) je, sa komunalnim preduzećem za isporuku pitke vode (dalje: pružalac komunalne usluge), zaključio Ugovor o vršenju usluga snabdijevanja pitkom vodom i odvođenje otpadnih voda.[34] Radilo se o stanu u zgradi koji nema internog vodomjera. Prema citiranoj regulativi iz člana 48. Općih uslova mjerodavan bi bio, u ovom slučaju, broj članova porodičnog domaćinstva kod tog korisnika. Evidentirana su, za konkretnu etažnu jedinicu, dva člana porodičnog domaćinstva (korisnik plus još jedan). U međuvremenu, od septembra 2013. godine, u stanu živi još jedan član domaćinstva. I to nije sporno. Ali, onaj korisnik koji je zaključio ugovor nije živio u tom stanu. Dakle, došlo je, do promjene identiteta članova domaćinstva, ali je ukupan broj članova domaćinstva, zanemarujući jedan kraći period, u konačnom ostao isti (dva). Tokom 2015. godine, međutim, dolazi do promjene podatka o broju članova porodičnog domaćinstva u knjigovodstvu pružaoca komunalne usluge, i korisniku je ispostavljen račun koji je glasio na tri člana porodičnog domaćinstva (korisnik plus dva).

Korisnik je reklamirao prvi takav izdati račun, dostavljajući dokaze (javne i privatne isprave) o tome gdje on zaista živi. Uslijedila je vrlo živopisna prepiska. Pružalac komunalne usluge je informisao korisnika da je, do promjene podataka u fakturnoj službi, došlo na osnovu pismene izjave predstavnika etažnih vlasnika[35] i da se nova izmjena može ostvariti samo na taj način. Korisnik je, opet, sa svoje strane, ponovio svoje tvrdnje da podatak u knjigovodstvu pružaoca usluga nije tačan, da u stanu stanuju samo dva lica a da korisnik živi u drugim gradu, zatražio je dostavu izjave predstavnika etažnih vlasnika na koju se pozvao pružalac komunalne usluge (inače, ta pismena izjava nikada neće biti dostavljena korisniku, ni sudu), pozvao se na onaj dio iz člana 49. stav 2. Općih uslova prema kojoj joj davalac usluge može broj članova domaćinstva kod pojedinog korisnika usluge utvrditi i na drugi način (do kraja postupka u ovom sporu, pružalac komunalne usluge će prenebregnuti postojanje ovog dijela odredbe),[36] te zatražio storniranje (storno – poništavanje pogrešnog knjiženja, ili poništavanje dijela računa). Podnio je, korisnik, pored svega, i formalni zahtjev za vlastitu odjavu (tvrdeći da je tim zahtjevom, ipso facto, otkazan ugovor između stranaka), a nastavio plaćati samo srazmjerni dio računa (za dva korisnika).

 

  1. SUDSKI POSTUPAK

  • Sudski izvršni postupak

Korisnik komunalne usluge je pokrenuo sudski postupak radi naplate neplaćenog dijela računa za dio 2015. i 2016. godine. Formalno, učinio je to podnošenjem, kao tražilac izvršenja, prijedloga za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave sudu. Prvostepeni izvršni sud je donio rješenje o izvršenju i dozvolio predloženo izvršenje. Protiv tog rješenja korisnik, kao izvršenik, izjavio je prigovor. U prigovoru je istakao jedan procesno – pravno,[37] te više činjeničnih (osporavanje broja članova porodičnog domaćinstva[38] i osporavanje stanje mjesečnog očitanja brojila[39]) i materijalno – pravnih prigovora (zahtjev za odjavu treba tretirati kao jednostrani otkaz ugovora o isporuci vode, a ako se stane na stanovište da je taj ugovor još na snazi, onda se ukazuje da nije primijenjen dio odredbe člana 49. stav 2. Općih uslova tj. njegova druga rečenica). Prigovorio je i knjigovodstvenom tretiranju utuženog duga.[40] Izvršni je sud donio zaključak kojim se odgodilo izvršenje i isto se imalo nastaviti, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

  • Sudski parnični postupak u prvom stepenu

Uslijedio je parnični postupak u kojem su obje parnične stranke i. e. pružalac komunalne usluge (sada: tužilac), i korisnik (sada: tuženi), ostali kod svojih teza iz prijedloga za izvršenje (sada: tužbe) i prigovora na rješenje o izvršenju (sada: odgovora na tužbu). Tužilac je predložio saslušanje svjedoka u ličnosti predstavnika etažnih vlasnika, a sud je odbio taj dokazni prijedlog kao irelevantan. Tuženi je, sa svoje strane, priložio dokaze u obliku niza javnih i privatnih isprava o stvarnom mjestu njegovog boravka. Ponovljene su i pravne ocjene parničnih stranaka o predmetu spora. Postupak je završen u kratkom roku. Prvostepenom presudom[41] odbijen je tužbeni zahtjev, u cijelosti, kao neosnovan.[42]

  • Žalbeni postupak

Sasvim očekivano, tužilac je, protiv prvostepene presude, izjavio žalbu kantonalnom sudu. Izložićemo, u bitnom, njen sadržaj.

U žalbi je ukazao na povredu odredaba parničnog postupka (član 209. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine[43]) koja se ogledala u tome što prvostepeni sud nije odlučio po njegovom zahtjevu za odlaganje pripremnog ročišta (tužilac je tražio da se odloži pripremno ročište kako bi se mogao izjasniti na jedan podnesak tuženog kojim je zatraženo pribavljanje izvjesnih isprava službenim putem) i u tome što je odbijen dokazni prijedlog za saslušanje predstavnika etažnih vlasnika kao svjedoka (smatrao je tužilac da je prvostepeni sud trebao usvojiti prijedlog za izvođenje tog dokaza u svrhu pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja). Pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 211. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine), u osporenoj presudi, tužilac je vidio u pogrešnoj primjeni odredbe člana 49. stav 2. Općih uslova. Tužilac je, u ovom dijelu, suprotno stavu prvostepenog suda, smatrao da se, broj članova domaćinstva, kod pojedinog korisnika usluge, utvrđuje, bilo na osnovu pisane izjave upravitelja zgrade ili predstavnika suvlasnika, bilo na osnovu potvrde mjesne zajednice.

Tuženi je dao odgovor na žalbu negirajući njenu osnovanost. Izložićemo, u kratkim crtama, i njen sadržaj.

Tuženi je smatrao da nema povrede odredaba postupka samo zbog toga što nije udovoljeno tužiočevom zahtjevu za odlaganje pripremnog ročišta. To nije niti jedna od trinaest povreda postupka iz člana 209. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kod kojih se neoborivo smatra da su bile od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Prema tome, takva povreda da bi bila relevantna jeste morala dokazano dovesti do nezakonite i nepravilne presude (situacija iz člana 209. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine). No, u ovom slučaju, to se nije ostvarilo. Naime, tuženi je, u spornom podnesku, podnio sudu prijedlog za pribavljanje izvjesnih isprava, a prvostepeni je sud odbio taj prijedlog tuženog. Tako je bio, bez uticaja, tužiočev prijedlog da se ročište odloži radi njegovog izjašnjenja na ovaj podnesak tuženog. Naprosto, prvostepeni je sud očito ocijenio da je potpuno irelevantno tužiočevo izjašnjenje na one prijedloge tuženog za koje je isti sud, isto tako, našao da su nebitni. Utoliko, i žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio unijeti negativnu odluku po ovom tužiočevom prijedlogu u raspravni zapisnik jeste tačan, ali u konačnom nije onemogućio tužioca u raspravljanju. Nema potrebe nepotrebno gubiti vrijeme (načelo procesne ekonomije iz člana 10. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) kako bi se stranke izjašnjavale o nebitnim stvarima u postupku.

Što se tiče odbijanja tužiočevog dokaznog prijedloga za saslušanjem, u svojstvu svjedoka, predstavnika etažnih vlasnika, valja ukazati da ovaj žalbeni razlog nije žalbeni razlog povrede postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, već je to žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Procesna situacija u kojoj se odbija neki dokazni prijedlog bez navođenja razloga za odbijanje tog prijedloga može predstavljati žalbeni razlog bitne povrede postupka, dok odbijanje nekog dokaznog prijedloga uz navođenje tih razloga (a to je ovdje bio slučaj – prvostepeni sud je odbio taj tužilački dokazni prijedlog i o tome dao jasne razloge) može jedino predstavljati žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (uostalom, i sama žalba ovo priznaje – tvrdi se da je, uslijed ovakve odluke prvostepenog suda, ostalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje). Međutim, žalba je prenebregnula da je prvostepenom presudom okončan spor baš male vrijednosti, a tada se presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, saglasno odredbi člana 433. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Ovaj žalbeni razlog, prema tome, nije dozvoljen u ovoj vrsti spora.

I naposljetku, tuženi se opet osvrnuo na spornu odredbu čl. 49. st.2. Općih uslova, a ona dozvoljava da se broj članova porodičnog domaćinstva može utvrditi na različite načine. S tim u vezi, tuženi je podsjetio da se svaki propis cjelovito treba tumačiti. Ne može se poći od pretpostavke da je neka pravna norma besmislena (pa je potpuno zanemariti), jer da neka pravna norma nema svoju potrebu i svoj smisao, onda takva norma ne bi bila niti donesena. Tužilac uporno citira prvu rečenicu odredbe čl. 49. st.2. Općih uslova („Broj članova domaćinstva kod pojedinog Korisnika usluge utvrđuje se na osnovu pisane izjave Upravitelja zgrade ili predstavnika suvlasnika“), ali zaobilazi drugu rečenicu iste odredbe („Davalac usluge ovlašten je broj članova kod pojedinog Korisnika usluge utvrditi i na drugi način.“), a tuženi se uporno poziva upravo na potonju rečenicu.

  • Odluka žalbenog suda

Žalbeni je sud odbio žalbu pružaoca komunalnih usluga. Drugostepeni je sud našao da je odluka donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja,[44] pravilnom primjenom materijalnog prava, dok u postupku nisu učinjene povrede postupka na koje se žalbom ukazuje, niti su učinjene povrede postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

Drugostepeni je sud našao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se radi o obligaciono – pravnom odnosu „inter partes“, pri čemu su stranke utanačile, u samom ugovoru, broj članova porodičnog domaćinstva, kao i da se žalilac paušalno poziva na odredbu člana 49. Općih uslova, pri tome „[…] ignorirajući sveobuhvatnost navedenog člana, a čiji sadržaj precizira da je davalac usluge broj članova domaćinstva kod pojedinog korisnika ovlašten utvrditi i na drugi način […].“ S tim u vezi, i drugostepeni sud nalazi osnovanim zaključak prvostepenog suda o nepostojanju pasivne legitimacije na strani tuženog, kod činjenice da je bilo pouzdano utvrđeno da tuženi stanuje u sasvim drugom gradu. Nije bilo osnovano žalbeno insistiranje na povredi postupka zbog neodlaganja ročišta kada je tuženi – sporni podnesak (zbog kojega je i tražio odlaganje) – dobio dan prije ročišta i mogao se blagovremeno sa tim podneskom upoznati, dok nije osnovano ni žalbeno ukazivanje na odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanje predstavnika etažnih vlasnika kao svjedoka kada iz sadržaja spisa slijedi da je prvostepeni sud, saglasno odredbi člana 81. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, donio rješenje o tome koji se dokazi imaju izvesti, a u pogledu odbijenog prijedloga je naveden razlog njegovog odbijanja. Ukratko, drugostepeni je sud, u cijelosti, prihvatio razloge prvostepenog suda.

 

  1. PREPORUKA INSTITUCIJE OMBUDSMENA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA BOSNE I HERCEGOVINE

Prije pokretanja sudskog postupka, korisnik usluge je ishodio i preporuku Institucije ombudsmena za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine.[45] U tom aktu, nakon što su citirane odredbe člana 3. tačke a) i g), člana 2., člana 33., člana 34., člana 35., člana 38. i člana 126. Zakona o zaštiti potrošača, data je preporuka da: prvo, pružalac komunalnih usluga preduzme mjere i aktivnosti kako bi vlastito poslovno postupanje prema korisnicima usluga isporuke vode uskladio sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača (i to na način tako što je pružanje usluge vodosnabdijevanja, kao ekonomske usluge od općeg interesa potrošaču, u režimu ugovornog odnosa; potrošač mora dobiti, bez naplate, obrazac ugovora koji će sadržavati uslove ugovora; ugovorni odnos i sva prava i obaveze iz tog ugovornog odnosa se moraju odnositi na stvarnog korisnika i/ili stranu koja je potpisala ugovor; prodaja vode potrošačima treba biti obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača; te pružalac usluge vodosnabdijevanja je dužan, na zahtjev potrošača, omogućiti potrošaču ugradnju potrošačkog mjerila na svoj trošak na osnovu projekta o tehničkoj izvodljivosti); i drugo, pružalac usluge uskladi vlastiti evidenciju korisnika komunalnih usluga sa članom 49. stav 2. Općih uslova za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općine Tuzla.[46] Pružalac komunalnih usluga nikada nije ispunio navedenu preporuku.[47]

 

  1. POSTUPAK PRED AGENCIJOM ZA ZAŠTITU LIČNIH PODATAKA BOSNE I HERCEGOVINE

Dok je trajao sudski postupak, korisnik usluge je pokrenuo postupak pred Agencijom za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine. Naveo je da pružalac usluga, i pored propisane mogućnosti da utvrđuje podatak o broju članova domaćinstva korisnika, jedino traži izjavu predstavnika etažnih vlasnika. To praktično znači da bi predstavnik etažnih vlasnika „po službenoj dužnosti“ trebao da „zaviri“ u privatni život etažnog vlasnika. Sličan slučaj se već desio i u Kantonu Sarajevu, kada je utvrđena povreda prava na zaštitu ličnih podataka od strane tamošnjeg komunalnog preduzeća.[48]

Navedena agencija je, po prigovoru korisnika, provela inspekcijski nadzor kod pružaoca komunalnih usluga, kao kontrolora ličnih podataka, te usvajajući prigovor korisnika usluge (stav I. izreke), zabranila pružaocu komunalnih usluga da zahtjeva da se promjena broja članova porodičnog domaćinstva dokazuje pisanom izjavom predstavnika etažnih vlasnika ili upravitelja zgrade (stav II. izreke). U obrazloženju navedenog rješenja stoji da pružalac komunalnih usluga, kao kontrolor ličnih podataka, pored povrede ZKD i člana 49. stav 2. Općih uslova, krši i član 4. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti ličnih podataka,[49] kojim je ustanovljena obavezna zabrana kontroloru da lične podatke – prikupljene za posebne, izričite i zakonite svrhe – obrađuje na bilo koji način koji nije u skladu s tom svrhom.[50] Naime, nesporno je pravo komunalnog preduzeća da u slučajevima kada se obračun potrošene vode vrši putem zajedničkog vodomjera, ima tačne podatke o vlasnicima stana i o broju članova svakog pojedinačnog domaćinstva. Međutim, neprimjeren je način da naprijed navedeno mora biti potvrđeno od strane predstavnika etažnih vlasnika. U tom slučaju bi korisnik usluge bio dužan svoju privatnost izložiti trećim licima koje ne mora ni poznavati. A, naprijed navedenim djelovanjem pružalac komunalnih usluga je obrađivao lične podatke podnosioca prigovora protivno principu pravičnosti i zakonitosti.

Inače, prema našoj ocjeni, provjera tačnosti ličnih podataka na način na koji to traži pružalac komunalne usluge i.e. preko predstavnika etažnih vlasnika – pored povreda prava na zaštitu ličnih podataka (što je sankcionisala Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine) – vodi ka direktnoj povredi prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine (i to zbog neproporcionalnog i nepodesnog miješanja u privatni život, i to kroz povredu komponente tzv. informativne privatnosti).

Protiv ovog rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine je pružalac komunalnih usluga izjavio tužbu u upravnom sporu koja je, na koncu, odbijena presudom Suda Bosne i Hercegovine.[51]

 

  1. POSTUPANJE PRUŽAOCA KOMUNALNIH USLUGA

Kako ranije spomenuto rješenje Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine nije bilo provedeno, tokom 2021. godine, Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine se obratila Gradskom vijeću Grada Tuzla (kao osnivaču pružaoca komunalnih usluga) i zatražila podršku u provođenju upravne mjere.

Čini se da su odgovornom licu, kod pružaoca komunalnih usluga, prekršajnim nalogom, zbog neizvršavanja rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, izrečene novčane kazne.[52]

U međuvremenu će i direktor pružaoca komunalnih usluga donijeti Odluku kojom se nalaže: 1. – brisanje alineje 3. stava 1. iz člana 4. Ugovora o vršenju usluga snabdijevanja pitkom vodom i odvođenja otpadnih voda (tzv. obrazac VIK-5) (koja je, do tada, glasila: „broj članova domaćinstva prijavljuje Odbor etažnih vlasnika, koji ga ovjerava u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima, te sve promjene dostavlja obračunskoj službi JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla“), te 2. – za promjenu broja članova porodičnog domaćinstva korisnicima usluga nije potrebna pisana izjava predstavnika etažnih vlasnika ili upravitelja zgrade.[53] Izlazi da je time ispunjen nalog iz rješenja Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine.

Istina, navedena promjena, do završetka ovog rukopisa i njegove predaje u štampu (iako je proteklo godinu i pol dana od donošenja naprijed navedene odluke uprave pružaoca komunalne usluge), nije bila objelodanjena na web stranci pružaoca usluga, već i dalje stoji, u rubrici česta pitanja i odgovori, stari (neizmijenjeni) tekst obavijesti o načinu evidentiranja i izmjeni broja članova domaćinstva.[54] Bilo kako bilo, bez obzira na propust davaoca usluga da izmijeni obavještenje, na svojoj web stranici, pravo pravno stanje stvari jeste da – za izmjena broja članova domaćinstva u zgradama sa centralnim vodomjerom – ne može biti isključivo tražena dostava pismene izjave predstavnika suvlasnika ili dva člana različitog domaćinstva sa potpisima i brojevima ličnih karata.

 

ZAKLJUČAK

U februaru 2021. godine, kao rezultat izvršenja upravne mjere, naložene od strane Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, sprovedena je izmjena obrasca ugovora.

Ubuduće javno komunalno preduzeće „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Tuzla neće smjeti tražiti dokazivanje broja članova porodičnog domaćinstva, kod objekata kolektivnog stanovanja, isključivo putem izjave predstavnika etažnih vlasnika ili svjedoka. Takva nezakonita praksa je, međutim, trajala više od jedne decenije. Da li je trebalo prije reagovati?

Bilo kako bilo, ovako je spriječena dalja povreda prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Naravno, postavlja se pitanje supstituta tih dokaza i.e. čime sada, u sudskom postupku ili prije njega, dokazivati broj članova porodičnog domaćinstva? Ovo još ne znači da se ne može, putem izjave predstavnika etažnih vlasnika, dokazivati ovaj podatak. Ovo znači da takva izjava ne može biti jedini dokaz. Pored nje, moguće bi bilo, ad exemplum, dokazivanje putem javne isprave (uvjerenja o prebivalištu i sl.) ili lične izjave (poput tzv. kućne liste) s ovjerenim potpisom korisnika (takva izjava je privatna isprava, a bilješka o ovjeri potpisa ima značenje javne isprave). Ali, uvjereni smo da bi komunalno preduzeće instaliranjem internih vodomjera – pored ranije spomenute mogućnosti isključenje neplatiša – dobilo i mogućnost očitanja stvarne potrošnje pitke vode. Na tome, uostalom, odavno, insistira i regulativa u oblasti zaštite potrošača. Tada se sporno utvrđivanje broja članova domaćinstva ukazuje potpuno irelevantnim podatkom.

 

LITERATURA:

  • Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, akt broj: UP1 03-1-37-1-269-21/18 DGL od 19. maja 2021. godine;
  • Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2016. godinu, Sarajevo, 2017.;
  • Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2020. godinu, Sarajevo, 2021.;
  • Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2019. godinu, Sarajevo, 2020.;
  • Berbić, A., Javno privatno partnerstvo potencijalni faktor razvoja i ulaganja kroz projekte na nivou jedinica lokalne samouprave, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, magistarski rad, Tuzla, 2012.;
  • Dopis JKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Tuzla broj: 3723/15 od 2. decembra 2015. godine
  • Informacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla broj: 2363/21 od 29. aprila 2021.godine;
  • Kofrc, H., Berbić, A., Javno-privatno partnerstvo u funkciji transformacije javnih preduzeća, Zbornik radova sa Šestog međunarodnog savjetovanja: Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Neum, Neum, 2008.;
  • Latifović, F., Pravni aspekti javno – privatnog partnerstva, sa posebnim osvrtom na pravnu stečevinu Evropske unije, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, Tuzla, 2015.;
  • Latifović, F., Pravni aspekti koncesionih ugovora u pravu Bosne i Hercegovine sa posebnim osvrtom na pravo Evropske unije, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2021.
  • Naredba o mjerilima u zakonskom mjeriteljstvu i rokovima verifikacije b 03-02-1229-6/12 od 24. augusta 2012. godine;
  • Odluka JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla broj: 723-4/21 od 15. februara 2021.godine;
  • Odluka o komunalnim djelatnostima općine Tuzla (Službeni glasnik općine Tuzla broj 09/2007);
  • Odluka o komunalnim djelatnostima (Službeni glasnik općine Tuzla broj 7/90);
  • Opći uslovi za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općine Tuzla od 11. januara 2010. godine (Službeni glasnik Općine Tuzla broj 1/10);
  • Pravilnik o primjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 93/05, 21/06, 60/06, 06/07, 100/07, 35/08, 65/10);
  • Preporuka Institucije ombudsmena za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine br. 01-2-26-1-199-1/15 od 21. januara 2016.godine;
  • Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj: 127 0 Mal 057834 18 Gž od 19. oktobra 2020. godine;
  • Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 0 U 03311 19 U od 7. januara 2020. godine;
  • Rješenje Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine br. UPI 03-1-37-1-269-6/18 DGL od 14. maja 2019.godine;
  • Tehnički uslovi za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općine Tuzla od 11. januara 2010. godine (Službeni glasnik Općine Tuzla broj 1/10);
  • Zakon o komunalnim djelatnostima (Službene novine Tuzlanskog kantona br. 11/05, 7/07, 8/12, 14/13 i 11/20);
  • Zakon o korišćenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (Službene novine Tuzlanskog kantona br. 14/15);
  • Zakon o mjeriteljstvu Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 19/01);
  • Zakon o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 2/92, 13/93, 29/93, 13/94, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 29/03 i 42/11);
  • Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15);
  • Zakon o zaštiti ličnih podataka (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 49/2006, 76/2011 i 89/2011 – ispr.);

Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini obj. u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 25/06 i 88/15).

[1] Sudija Kantonalnog suda u Tuzli. Izneseni stavovi predstavljaju stavove autore i nužno ne održavaju shvatanje pravosuđa u Bosni i Hercegovini. Izražena mišljenja mene kao sudiju ne obavezuju, niti nužno ukazuju na to kako ću odlučivati u bilo kom predmetu.

[2] Malkom X (1925.-1965.), američki aktivista za ljudska prava, i naročito, prava crnaca.

[3] Član 5. Zakona o komunalnim djelatnostima (Službene novine Tuzlanskog kantona br. 11/05, 7/07, 8/12 i 14/13 /u daljem tekstu: ZKD/. Istina, ovaj je zakon još jednom mijenjan i dopunjavan (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim djelatnostima, Službene novine Tuzlanskog kantona broj 11/20), ali nam ta izmjena nije od značaja u ovom slučaju, jer se ne odnosi na vremenski okvir ovog rada, a svakako se nije ticala pitanja koja su bila sporna u ovom predmetu.

[4] Ibid. Moramo ukazati na djelimično pogrešno tumačenje ovog člana. Ne može se drugi dio odredbe ovog člana („Komunalne djelatnosti … obavljaju se kao javne službe.“) tumačiti tako da knjigovodstvene isprave operatera komunalnih usluga (računi, izvodi iz poslovnih knjiga, etc.), samo zbog ove odredbe, imaju status javne isprave. Nemaju. Niti je zakon izričito tim ispravama dao taj status, niti je zakonom povjereno obavljanje javnih ovlaštenja tim operaterima. O tome ćemo pisati u nekom od narednih brojeva.

[5] Član 6. stav 1. ZKD.

[6] Opširno o ugovorima o koncesijama vidjeti moju disertaciju: Latifović, F., Pravni aspekti koncesionih ugovora u pravu Bosne i Hercegovine sa posebnim osvrtom na pravo Evropske unije, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2021.

[7] Vrlo detaljno o javno – privatnom partnerstvima kao pravno – ekonomskim instrumentima koji su na raspolaganju jedinicama lokalne samouprave vidjeti: Berbić, A., Javno privatno partnerstvo potencijalni faktor razvoja i ulaganja kroz projekte na nivou jedinica lokalne samouprave, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, magistarski rad, Tuzla, 2012., i Kofrc, H., Berbić, A., Javno-privatno partnerstvo u funkciji transformacije javnih preduzeća, Zbornik radova sa Šestog međunarodnog savjetovanja: Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Neum, 2008.. Također, opširno o javno – privatnom partnerstvu, vidjeti moj magistarski rad: Latifović, F., Pravni aspekti javno – privatnog partnerstva, sa posebnim osvrtom na pravnu stečevinu Evropske unije, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, Tuzla, 2015..

[8] Član 8. stav 1. ZKD.

[9] Član 3. stav 1. ZKD.

[10] Član 4. stav 1. tačka 1. ZKD.

[11] Član 4. stav 1. tačka 2. ZKD.

[12] Član 4. stav 1. Odluke o komunalnim djelatnostima općine Tuzla (Službeni glasnik općine Tuzla broj 09/2007). I u ranijem je periodu, pružalac navedenih usluga bilo isto preduzeće (Odluka o komunalnim djelatnostima, Službeni glasnik općine Tuzla broj 7/90).

[13] Korisnik komunalne usluge dužan je davaocu komunalne usluge platiti utvrđenu cijenu komunalne usluge (član 15. ZKD).

[14] Misli se na prenos vlasničkog ovlaštenja korištenja, a ne na privatnu intercesiju.

[15] Član 22. ZKD.

[16] Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane – član 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni  list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 2/92, 13/93, 29/93, 13/94, Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 29/03 i 42/11, u daljem tekstu: ZOO)

[17] Ekonomskim uslugama se smatraju usluge koje ispunjavaju osnovne potrebe potrošača na tržištu, a između ostaloga, to je isporuka vode, Pružanje ekonomskih usluga od opšteg interesa potrošaču je u režimu ugovornog odnosa (član 33. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini obj. u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 25/06 i 88/15).

[18] Član 22. ZKD.

[19] Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj: 127 0 Mal 057834 18 Gž od 19. oktobra 2020. godine

[20] Postoji obaveza da se, u pogledu svakog od tog brojila, izvrši njihova verifikacija – koja obuhvata pregled, ispitivanje, označavanje (žigosanje) i izdavanje certifikata o verifikaciji, odnosno rješenja o ispravnosti mjerila, kojim se potvrđuje da mjerilo ispunjava propisane mjeriteljske zahtjeve. Rok verifikacije kod ove vrste brojila je pet godina. Izdano rješenje o ispravnosti mjerila predstavlja dokument koji potvrđuje usklađenost mjerila sa propisanim mjeriteljskim zahtjevima, utvrđenim u proceduri verifikacije mjerila. Naredba o mjerilima u zakonskom mjeriteljstvu i rokovima verifikacije br. 03-02-1229-6/12 od 24. augusta 2012. godine.  Mjerila, za koja nije ocjenjena usklađenost, po propisanim načinima i postupcima ocjenjivanja usklađenosti, koja nisu označena i za njih nije izdat certifikat o usklađenosti sa mjeriteljskim propisima, ne smiju se upotrebljavati (član 22. Zakona o mjeriteljstvu Bosne i Hercegovine, obj. u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine br. 19/01).

[21] Član 45. stav 1. i 2. Općih uslova za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općine Tuzla od 11. januara 2010. godine (Službeni glasnik Općine Tuzla broj 1/10) (u daljem tekstu: Opći uslovi).

[22] One su propisane posebnim zakonom, i njih ubire komunalno preduzeće. Iako je, shodno zakonu, obveznik plaćanja naknade operator javnog vodovodnog, odnosno kanalizacionog sistema, one se „prevaljuju“ na krajnjeg korisnika, tako da izlazi kako su operatori javnog vodovodnog, odnosno kanalizacionog sistema, skoro pa samo fiskalni agenti budžeta i vanbudžetskih fondova, kojima se, na kraju, uplaćuju.

[23] Čl. 3., 12. i 23. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 9/2005, 35/2005, 100/2008 i 33/2017)

[24] Član 47. Općih uslova.

[25] Rekli smo da je JKP „Vodovod i kanalizacija” d.o.o. Tuzla pružalac dvije komunalne usluge: snabdijevanja pitkom vodom, te odvođenje i prečišćavanje otpadnih voda. Mi ćemo ubuduće koristiti samo termin isporuka pitke vode. Time ne redukujemo uslugu koju pruža navedemo komunalno preduzeće, već to radimo samo da ne bismo zamarali čitaoca navođenjem punih naziva obiju usluga, a svakako nam druga usluga („odvođenje i prečišćavanje otpadnih voda“) nije bila ovdje od bitnog značaja.

[26] Član 14. Tehničkih uslova za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općine Tuzla od 11. januara 2010. godine (Službeni glasnik Općine Tuzla broj 1/10).

[27] Član 45. Općih uslova.

[28] Poglavlje II., tačke 3. i 25. Općih uslova.

[29] Član 50. Općih uslova. Istina, za ugradnju ovog internog vodomjera, traži se uz saglasnost svih etažnih vlasnika stanova i poslovnih prostora priključenih na centralni vodomjer u zgradi/ulazu. Mi mislimo da se time stavlja pretjeran teret na pojedinca, ali da se, prije svega, radi o nedozvoljenom zadiranju u imovinu pojedinca. Zašto bi etažni vlasnik morao imati saglasnost ostalih etažnih vlasnika (i to svih!) za ugradnju internog vodomjera? Član 35. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača daje mogućnost potrošaču da izvrši ugradnju potrošačkog mjerila na svoj trošak, ali ne propisuje dužnost potrošača da pribavi saglasnost svih etažnih vlasnika. Osim toga, smatramo da bi komunalno preduzeće, iz razloga povećanja stepena naplate vode, trebalo maksimalno pojednostaviti postupak postavljanja internih vodomjera. Njihova ugradnja, naime, tom preduzeću daje praktično neograničenu mogućnost obustave isporuke neplatišama bez opasnosti da tom mjerom budu pogođene i platiše. Mi se ovim pitanjem nećemo baviti u ovom radu.

[30] Član 48. Općih uslova. No, ni taj metod ne ispunjava uslov utvrđenja stvarne potrošnje na kojoj insistira odredba iz člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača.

[31] Upravitelj je pravno ili fizičko lice – obrtnik, registrovano za upravljanje i održavanje objekata i koje ispunjavanja uslove za obavljanje tih poslova. Upravitelj vrši održavanje i upravljanje zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u skladu sa propisima, tehničkim propisima, standardima i normativima. Član 23. Zakona o korišćenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (Službene novine Tuzlanskog kantona br. 14/15)

[32] Predstavnik etažnih vlasnika jeste lice kojeg biraju etažni vlasnici na skupu etažnih vlasnika na period od četiri godine (član 11. Zakona o korišćenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade).

[33] Naš je kurziv.

[34] Ugovor iz člana 21. stav 1. druga alineja i člana 23. Općih uslova.

[35] Izjava koju poznaje prva rečenica člana 49. stav 2. Općih uslova.

[36] Druga rečenica iz člana 49. stav 2. Općih uslova.

[37] Prema stanju prvostepenog izvršnog spisa, tražilac je predložio da se, pored glavnog duga i zateznih kamata, izvršenik obaveže na plaćanje troškova postupka „koliko budu iznosili“. Nije pobliže, po osnovu i visini, navedeno koji se troškovi potražuju (povreda čl. 396. st. 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine). Jedino je tražilac izvršenja, uz prijedlog, dostavio uplatnicu o plaćenoj sudskoj taksi. No, izvršni sud je priznao tražiocu izvršenja troškove sudske takse. Ovakvo ponašanje izvršnog suda nije pravilno, i o tome ćemo pisati u nekom od narednih brojeva.

[38] Razloge ovog osporavanja smo već naveli: u utuženom razdoblju, u stanu nisu bila tri, već samo dva stanara, odn. dat je prigovor koji sadrži antitezu („Negatio per positionem alterius“).

[39] Sumnjajući u tačnost obračuna mjesečne potrošnje, izvršenik je zatražio da mu tražilac izvršenja, kao pružalac komunalne usluge, dostavi ispravu koju sastavi i potpisom potvrdi čitač brojila, prilikom očitanja stanja glavnog brojila. Naime, prema članu 45. Općih uslova količina pružene usluge snabdijevanja pitkom vodom mjeri se i očitava na glavnom vodomjeru (stav 1.), taj rezultat očitava službeno lice pružaoca usluge (stav 3. i 4.), jednom mjesečno (stav 5.). Korisnik je zatražio tu ispravu koja, dakle, sadrži prvi ulazni podatak o nečijoj mjesečnoj potrošnji vode. No, tražena isprava nikada nije dostavljena (ona neće biti dostavljena ni do kraja sudskog postupka). Pružalac komunalne usluge jeste, u vansudskoj korespondenciji, isticao da je svako očitanje urađeno tačno i izrazio spremnost da, na svakom narednom očitanju, bude lično prisutan korisnik usluge. Korisnik usluge je, međutim, umjesto budućih izlazaka na lice mjesta, zatražio samo dostavu isprava koje je službeno lice pružaoca usluga sačinilo za utuženi period. Iz tog razloga je korisnik, kao izvršenik, osporio i visinu utuženog potraživanja.

[40] Uz prijedlog za izvršenje je dostavljen izvod otvorenih stavki neplaćenog duga za vodu izdan na ime korisnika usluge. U konačnom saldu je navedena cifra sa negativnim predznakom. Takav iskaz, međutim, ne održava vjerodostojno stanje poslovnih knjiga.  Objasnićemo, u najkraćem, naš stav.

Izvod otvorenih stavki neplaćenog duga za vodu jeste skraćeni prikaz kartice kupca (korisnik je kupac vode), i on treba da prikaže samo račune koji nisu izmireni (u cijelosti ili barem dijelom), pa se smatra da su ti računi ostali još „otvoreni“ (otuda i naziv – izvod otvorenih stavki). Treba reći da je kartica kupca aktivni konto, tako da se, na dugovnoj strani, evidentiraju početni saldo na računu i njegova povećanja, a na potražnoj smanjenja. Osnovno pravilo dvojnog knjigovodstva jeste da dugovna strana mora biti jednaka potražnoj. Utoliko se vrši saldiranje. Saldo se dobiva tako što se od konačne stavke dugovne strane (koja sadrži početno stanje i svako zaduženje za isporučenu količinu vode) oduzima konačna stavka potražne strane (koja sadrži svako izmirenje duga za vodu). Matematički gledano, dugovna strane je umanjenik, potražna strana je umanjilac, a saldo je razlika. Ukoliko je dugovna stavka viša od potražne stavke onda se kaže da račun duguje.

I zaista, prema stanju stvari, knjigovodstvo pružaoca usluge treba da pokaže da račun kupca duguje (korisnik je plaćao, sasvim nesporno, samo ispostavljenih 2/3 računa – računi su knjiženi na dugovnoj, a njegove djelimične uplate na potražnoj strani). Problem nastupa, kada je ispred cifre, u konačnom saldu izvoda otvorenih stavki, stavljen negativan (-) predznak, a to bi značilo da je iznos sa potražne strane bio više od iznosa sa dugovne strane. Izlazilo da je korisnik usluge platio više nego što mu je fakturisano tj. da je, laički kazano, „u preplati“. A, u stvarnosti, nije. U stvarnosti, poslovni događaj se drugačije desio, jer je korisnik platio manje nego što mu je fakturisano. To znači da je ispostavljeni izvod otvorenih stavki neispravan (u dijelu salda), jer ne odražava vjerno stanje u nastalim poslovnim promjenama. A, kada bi se radilo o „preplati“ (vrlo je česta praksa da kupci, iz ovih ili onih razloga, plate više iznose od fakturisanih), onda tu „preplatu“ treba tretirati kao avans (zapravo, ona se jedino i može podvesti pod avans ili predujam koji predstavlja plaćanje robe ili usluge unaprijed, prije samog preuzimanja robe, odnosno prije nego što je usluga izvršena). Ovo je pravno stanje stvari.

Možemo razraditi i dalji „računovodstveni scenario“. Kod knjigovodstvenog tretiranja avansa, bilo bi potrebno izdati tzv. avans – fakturu, nju evidentirati na dugovnoj strani kartice kupca (konto 211), potražnoj strani kartice primljenih avansa (konto 430) i potražnoj strani konta poreza na dodanu vrijednost (konto 473 – PDV po primljenim avansima), te po konačnom obavljanju usluge, ona se ima stornirati i izdati poreska faktura (u skladu sa 110. Pravilnika o primjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 93/05, 21/06, 60/06, 06/07, 100/07, 35/08, 65/10), izdata storno avansna faktura bi se tada trebala knjižiti u minusu na istu stranu kao avansna (dugovno na kontu 211 i potražno na kontu 430 i 473), a poresku fakturu redovno evidentirati na dugovnu konta 211, na potražnu stranu pripadajući prihod i obavezu za porez na dodatnu vrijednost (na kontu 211 se unosi iznos vrijednosti sa PDV-om, na konta prihoda i primljenog avansa se unosi iznos bez PDV, a sam iznos PDV se evidentira na konto 473), itd. No, nećemo se, međutim, dalje baviti ovim pitanjem, jer bi daljim elaboriranjem nepotrebno zamarali čitaoca (navedena materija je bitna za ekonomiste, ali prevazilazi okvir znanja prosječnog pravnika o računovodstvu), i neće biti od značaja za dalje izlaganje o ovom slučaju.

[41] Citiraćemo ovdje dio obrazloženja presude: „[…] Pravo tužitelja da zahtjeva ispunjenje obaveze je otpalo, cijeneći da su obligaciono pravnim odnosom inter partes, a prema odredbama ugovora … parnične stranke odredila da će se predmetna usluga obračunavati za dva člana, nadalje članom 3. istaknutog ugovora tužitelj je obavezao tuženog da prijavi davaocu usluge promjenu podataka relevantnih za obračun i fakturisanje najkasnije do 15-tog u mjesecu za tekući mjesec, odnosno promjenu vlasništava, promjenu prebivališta i dostave računa, broja članova domaćinstva. Naime članom 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako iste glase, to je sud ocijenio da se tužitelj paušalno poziva na član 49. stav 2. Općih uslova za snabdijevanje vodom i uslugama odvođenja otpadnih voda općina Tuzla („Sl. glasnik Općine Tuzla“ broj 1/10) tumačeći sadržinu istog člana na način da se tuženi kao korisnik usluge, promjenu članova domaćinstva može izvršiti isključivo putem dostavljanja pisane izjave Upravitelja zgrade ili predstavnika suvlasnika, pri tome ignorišući sveobuhvatnost navedenog člana, a čiji sadržaj precizira da je davalac usluge broj članova domaćinstva kod pojedinog korisnika ovlašten utvrditi i na drugi način. […]. U preostalom dijelu presude, prvostepeni sud je naveo da je tuženi obavijestio blagovremeno tužioca o promjeni adrese (saglasno članu 3. ugovora i u skladu sa članom 49. stav 2. Općih uslova), a onda se pozvao na odredbe člana 13. ZOO (zabrana zloupotrebe prava), člana 15. ZOO (načelo jednake vrijednosti davanja), te zaključio da tužilac svoju obavezu ažuriranja evidencije o korisnicima nije ispunio. Slijedom svega toga, prvostepeni je sud prigovor nedostatka pasivne stvarno – pravne legitimacije (legitimatio ad causam passiva) istaknut od strane tuženog – ocijenio osnovanim.

[42] Na ovom mjestu treba ukazati na jednu pojavu. Postoji izvjestan broj pojedinaca koji smatraju da su sudovi u službi državne dnevne politike. Oni dalje misle da bi sudovi trebali da štite pravne i finansijske interese državnog budžeta i javnih preduzeća, pa bi, u tom pravcu, trebalo „težiti“ usvajanju tužbenih zahtjeva u parnicama u kojima su tužioci javna preduzeća ili administrativne jedinice, odnosno odbijanju tužbenih zahtjeva u parnicama u kojima su tuženi javna preduzeća ili administrativne jedinice. Takva mišljenja su srećom manjinska. Postoji nešto veći broj pojedinaca koji smatraju (pogrešno) da su sporovi iz oblasti komunalnih predmeta, i uopšte sporovi male vrijednosti (tzv. mal spisi), potpuno beznačajni spisi, da ih treba rješavati olako, šablonski i uopšte bez detaljnijih upuštanja u činjenični i pravni supstrat tih predmeta. Ovaj predmet je, međutim, pokazao nešto drugo. Pokazao je spremnost postupajućeg nosioca pravosudne funkcije da se odupre takvim iskušenjima, i da ne zanemari misao Gustava Radbruha da se zahtjevi jednog pravosuđa sastoji u zakonitosti, težnji za pravdom i pravnoj sigurnosti.

[43] Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15

[44] Po nama se žalbeni sud nepotrebno bavio pravilnošću ocjene dokaza date od strane prvostepenog suda.

[45] Preporuka br. 01-2-26-1-199-1/15 od 21. januara 2016.godine

[46] Ibid

[47] U postupku koji je prethodio izdavanju navedene preporuke preporuku Institucije ombudsmena za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine, pružalac komunalnih usluga je dostavio toj instituciji izjašnjenje broj: 3723/15 od 2. decembra 2015. godine u kojem je naveo da se izmjena pogrešne evidencije broja članova porodičnog domaćinstva vrši na osnovu člana 49. stav 2. Općih uslova, da je sporna izmjena izvršena po zahtjevu tamošnjeg predstavnika etažnih vlasnika, da je pružalac usluge „odgovoran do glavnog mjernog mjesta“, a da nema ovlaštenje da se miješa u odnose etažnih vlasnika i predstavnika etažnih vlasnika, kao i u odnose etažnih vlasnika i upravitelja. Spis Institucije ombudsmena za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine br. 01-2-26-1-199-1/15. Ovaj stav pružaoca komunalnih usluga je bez osnova i uopšte nije od uticaja na drugačiji ishod postupka. Tačan je, naime, navod da se, inter alia, zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade smatraju vodovodne vertikalne i horizontalne instalacije od prvog ventila u stanu i drugim posebnim dijelovima zgrade do glavnog vodomjera (isključujući glavni vodomjer) (u smislu člana 4. stav 1. tačka p) Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a one su u suvlasništvu etažnih vlasnika (član 2. istog zakona). No, to nema nikakve veze. Ovdje uopšte nije bilo pitanje ko treba da održava uličnu ili internu vodovodnu mrežu (valjda se na to svodi argument da je pružalac komunalne usluge „odgovoran do glavnog mjernog mjesta“). Isto tako, irelevantno je elaboriranje komunalnog preduzeća prema kojem ono nije ovlašteno da se miješa u odnose etažnih vlasnika i predstavnika etažnih vlasnika, kao i u odnose etažnih vlasnika i upravitelja. Ovo nije relevantno, jer ovdje nije bio spor iz oblasti korištenja, upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, niti su stranke u sporu bili etažni vlasnici i upravitelj, već se radilo o sporu iz ugovornog odnosa između korisnika i pružaoca komunalne usluge (to je valjda jasno: pružalac komunalne usluge tvrdi da je isporučio vodu korisniku i traži da se ona plati). Predstavnik etažnih vlasnika jeste lice preko kojega se odlučuje samo o upravljanju zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade (član 9. tog zakona), a upravitelj se, u ime i za račun, etažnih vlasnika samo ugovorno stara o održavanju i upravljanju zajedničkim dijelovima i uređajima zgrada (član 22. istog zakona). Niko od njih nije učesnik dužničko – povjerilačkog odnosa između korisnika i pružaoca komunalne usluge.

[48] Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2016. godinu, Sarajevo, 2017., str. 24. i 25.

[49] Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 49/2006, 76/2011 i 89/2011 – ispr.

[50] Rješenje Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine br. UPI 03-1-37-1-269-6/18 DGL od 14. maja 2019.godine. Ovaj je predmet spomenut i u Izvještaju o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2019. godinu, Sarajevo, 2020., str. 20..

[51] Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 0 U 03311 19 U od 7. januara 2020. godine, dostupna na http://azlp.ba/upravni_sporovi/default.aspx?id=3301&langTag=bs-BA Mada smatramo stav Suda Bosne i Hercegovine, načelno, ispravnim, ne možemo se složiti sa rečenicom iz obrazloženja navedene presude prema kojoj su pružaocu komunalne usluge zamjera što je donio opće uslove koji su protivni ugovoru i zakonu o komunalnim djelatnostima. Naime, suština upravnog spora nije bila u tome što su opći uslovi u suprotnosti sa ostalim propisima (ugovorom i zakonom o komunalnim djelatnostima), već u tome što kontrolor nezakonito obrađuje lične podatke, dok je suština građanskog spora bila u tome što pružalac komunalne usluge odbija da primijeni vlastite opće uslove.

[52] Agencija za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2019. godinu, Sarajevo, 2020., str. 34. i Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini za 2020. godinu, Sarajevo, 2021., str. 33.

[53] Odluka JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla broj: 723-4/21 od 15. februara 2021.godine, informacija JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla broj: 2363/21 od 29. aprila 2021.godine, akt Agencije za zaštitu ličnih podataka Bosne i Hercegovine broj: UP1 03-1-37-1-269-21/18 DGL od 19. maja 2021. godine

[54] https://viktuzla.ba/cesta-pitanja-i-odgovori/  Skrećemo pažnju čitaocu na sedmo i osmo pitanje, i njihove odgovore.

Sedmo pitanje glasi: „Kako se vrši izmjena broja članova domaćinstva u zgradama sa centralnim vodomjerom?“. Uz to pitanje je napisan slijedeći odgovor: „Izmjena broja članova domaćinstva kod pojedinog Korisnika usluge vrši se na propisanom obrascu JKP “Vodovod i kanalizacija” doo Tuzla, a utvrđuje se na osnovu pisane izjave Upravitelja zgrade ili predstavnika suvlasnika sa važećim pečatom i potpisom istog.“.

Osmo pitanje glasi: „Kako se vrši izmjena broja članova domaćinstva u zgradama sa centralnim vodomjerom koje nemaju predstavnika suvlasnika?“. Uz to pitanje je napisan slijedeći odgovor: „U zgradama u kojima nema predstavnika suvlasnika izmjena broja članova vrši se na osnovu pisane izjave dva člana različitog domaćinstva sa potpisima i brojevima ličnih karata.“